Mirsada Madžarević | Julijana Matanović: I na početku i na kraju bješe kava

Da mi dijete ne ide u treći razred i da mu razred ne sudjeluje u onom školskom projektu poticanja čitanja u kojem ruksak pun knjiga putuje iz obitelji u obitelj, sumnjam da bih se prihvatila Matanovićke tako brzo. Pa nema tri dana da smo o njoj raspravljale na klubu kad ono evo je i u ruksaku. Prvo iznenađenje, zatim zar baš moram, a onda, no dobro... Sve druge sadržaje iz ruksaka smo na brzaka prošli. Pa će mama kao i sve druge mame čitati Matanovićku.

Uglavnom, sjećam se kako je u jednoj epizodi Zvjezdanih staza poručnik Data iznio točan podatak koliko dugo je potrebno šalici vode da uskipi. Zatim je čini mi se dodao kako je toj istoj šalici potrebno najmanje deset sekundi više kada osoba gleda u nju i čeka da uskipi. Ne znam da li ste primijetili, ali kad god čekate da voda zavrije u džezvi treba nekako više vremena nego kad ju stavite i onda odete nešto drugo samo na brzaka obaviti. Vratite se, a pol vode je već isparilo. No, ja sam velika pobornica tradicije tako da i u slučaju kad se nađem u tuđem stanu i kuham kavu stavljam džezvu i nipošto ne koristim moderne izume poput kuhala. Ako se mene pita, postoji samo jedan način za pripremu prave kave kod kuće - jedna posuda s vodom se stavlja da voda uskipi, u drugu, najčešće manju džezvu, se stavlja kava, kad voda uskipi na vatru se stavlja ona s kavom tek toliko da se zagrije i zatim se prelijeva s onom prvom. Piece of cake. Na kraju krajeva, kave nije zec da će pobjeći (iako se i to desi i to najčešće nakon što se baš oriba štednjak). Ako imam vremena za čekati dizano tijesto da nadođe valjda imam vremena i za čekati vodu za kavu.

Ne znam, prva stvar koju ujutro napravim kad ustanem je probauljam do kuhinje i gotov naslijepo dohvaćam džezvu i punim ju vodom. Onda ide sve ostalo. One instant napitke niti ne držim u kući. Da li sam to samo ja ili ima još relikta starih vremena ne znam. Znam samo da se redovno nalazim s kolegicama na kavama, znam da pijem ujutro jednu za buđenje, preko dana više njih za druženje i svakako poslijepodne jednu samo za sebe. Bila sama ili u društvu, to mi nikada nije bitno. Sama sam sebi i tako najbolje društvo ponekad. Kladim se i vi.

Julijanine priče o kavi su mi daleko solidnije od onih Božičnih, moram priznati. TO je ona Julijana koje se sjećam iz nekih drugih priča. Sjetna, emocionalna, nostalgična, ali direktna, u svojim pričama o kavi isprepliće današnje uvjetno moderno vrijeme i spaja s ostacima starih vremena i tradicije ne osuđujući direktno već više žaleći za tim vremenima kad se čini da smo bili više ljudi, a manje mašine. Priča o obiteljima, naslijeđima kako fizičkim i konzumiranim tako i onim emocionalnim koji će uvijek ostati u tragovima i koje nikada nećemo do kraja shvatiti. A sve isprepleteno oko tog napitka koji je danas isto toliko moderniziran da sad imamo instant tursku kavu. JOJ! Kad niti za kavu nemamo vremena, onda stvarno znamo da smo otišli k vragu (bez namjere parafraziranja rečenice iz knjige - ali eto, razmišljamo slično). Moram priznati da me pomalo podsjeća na jednog drugog autora podrijetlom iz Bosne. Zamjeram pomalo i jednom i drugom što gotovo stalno vrte neke svoje motive i to do tolike mjere da možeš likove iz jedne zbirke povezati konkretno s likovima iz druge zbirke. Malo više nekog odmaka ili imaginacije možda ne bi bilo naodmet. No, ipak, kao i dobra kava, i ove njene priče su puno jače samostalno kad bi se čitale, a ne kao dio zbirke. Preporučam pauzu između čitanja kako bi mogle fino sjesti. Uz šalicu kave.

Reference koje nam spominje, a koje su vezane uz naše olako korištenje kave u mnogim izrazima su me povremeno nasmijale, ali isto tako i donijele drugu perspektivu. Da, sve je u očima pormatrača, nekada nam osoba sa strane mora ukazati na te svakodnevne detalje koji nam promiču. Na primjer, značaj pauze za kavu na nekim edukacijama ili u političkom nastupu. Odlično! Nisam o tome razmišljala baš na taj način.

Moram ipak dodati sasvim onako osobno kako sam sretna jer sam relikt koji nije kao djevojčica popio prvu pravu kavu kod bake, tetke ili ne znam koga već s puno više godina kod kuće i sa svojom mamom. I kako sam i dalje u takvom stanju da za provizornu kavu (s obzirom da se ona zna pretvoriti i u poneko drugo piće) uvijek nađem vremena s ljudima koji su mi dragi. Pa makar pri tome opljačkali dječju kasicu ili pretražili sve džepove, hlače i jakne da ukupimo dovoljno sitniša.