Mario Kovač | Bez

Dok cijeli život proganjam

Nešto što možda 

Ne postoji

Zastadoh da zabilježim 

Riječi ove smiješne

Što govore o nadi 

U neko daleko sutra

Igor Petrić | Vjetar prije kiše (čin drugi)

Možda jednog dana, onako usput,

sakupiš dovoljno hrabrosti

i iskreno odgovoriš na sve neodgovorene upite,

ta dosadna pitanja i izgovoriš neko ime, 

onako usput, reda radi, 

u prolazu, iskreno i čisto,

ili se jednostavno prepustiš

zaboravu i kažeš nečujno, u sebi glasno,

preglasno, urlajući očajno

„zovem se imenom kojeg sam još jučer

u bunilu zaboravio. Ne! Ne! Ovo je strašno,

prestrašno i bojim se.“ – urlaš, dereš se 

na svoj odraz u ogledalu,

vičeš i plačeš, ali nitko ne čuje. 

Kao da su svi odjednom nestali,

sakrili se u rupe smrdljive 

i sad se podrugljivo smiju.

Zidovi su dobro zvučno izolirani. 

Oblijepljeni spužvom radi sigurnosti. 

Zato viči koliko te volja. 

Jače! Jače! Viči i deri se, nikog nema, 

nitko ne čuje.

 „Ali moje ime…“ – pitaš „možda je predugo 

i prekratko za sjećanje i…?“ – u bunilu govoriš, 

i smiješ se bez veze. Zidovi su neprobojni,

savršeno izolirani, 

sivi od dosade. Što je stvarnost,

što refleksija vlastitog umišljaja,

stvarno više ne znaš, ne raspoznaješ.

Oprosti mu bože ako postojiš,

ne sjeća se tko je ni što je.

Možda Vjetar se zove?

Tomislav Domović | Oda plemenitom gospodaru zmija

 

Zaobiđeš li njegovu kuću srest ćeš ga na poskokovim stazama,

od ljudskog otrova spravlja serum za zmije

Znamenit je, doskora će zimski putnici svraćati po recept za pjesmu

a on će tajnu i sokolove približiti onome

tko pomakne Svetog Juru pedalj bliže zvijezdama

ili tko žilom masline stegne jezik i iskamčenom kapi ulja slabovidnima ulašti mrene

Petar G. odavno prevrće riječ, stavi krv pod majčin zagovor, izleti golubica

Poput šaptača ždrebadi razgovara s tenkovima, vukovima

i kamenom što je otresao sol na Kalimegdanu

otpavši s cipele, otkotrljavši se iz podbiokovskog oka

Njegovi uzleti počeli su u prvim imenicama,

zgrušanu mlijeku i oporoj suzi stisnutoj pod zub

Nastavljaju se u snu, u kukama s kojih kurjaci otkidaju zimu a čovjek proljeće

Traju ti uzleti, jednostavan je način na koji pomiče planinski vrh u morski plićak:

spusti dimljeno meso u podvarak slanih otoka,

zamiješa djevojačku ciku s ozbiljnošću raspuklog hrasta,

uskovitla jezik opleten ovčjom vunom,

proboden iglama zvijezda,

rupičaste ornamente u ustima popunjava dimom i sirutkom

Sprema se ostaviti sliku u koju možeš ući (iako nisi povisio Biokovo)

i slušati kako odjekuje nakovanj

i kako njišti pastuh pušten u trk niz razbijena gradska stakla

Književna večer s Petrom Merčepom "Oda hrvatskom duhu"

 Prupušalije, Max, Glagoljaš, Ratne zgode 1991. – 2021., nazivi su rado čitanih književnih uspješnica hrvatskog književnika i publicista Petra Merčepa, s kojim će se svi zainteresirani moći susresti na književnoj večeri koja će se u organizaciji GKK održati u ponedjeljak 28. 11. u 19.00 sati u Nadbiskupskom kaštelu u Kaštel Sućurcu. Autorove knjige predstavit će Snježana Šetka, novinarka i urednica u Slobodnoj Dalmaciji i predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Splitu, Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela, Jerko Merčep i autor Petar Merčep.

Petar Merčep, hrvatski književnik i publicist te čuvar zavičajne baštine vrsni je poznavatelj brojnih lokaliteta u Katunima te je jedan od inicijatora zaštite osamsto godina starog hrasta medunca na lokalitetu Trnovcu na Katunima Brdu, koji je prije sredinom 2000-ih ustanova za zaštitu prirode proglasila prirodnim spomenikom. Petar Merčep je ujedno i prvi predsjednik Udruge Stražara Gospodinova Groba, dragovoljac Domovinskog rata, kolumnist portala Hrvatsko Nebo i član Matice hrvatske.

Prva objavljena knjiga Petra Merčepa nosi naziv Prpušalije, a u istoj je autor zabilježio 101 anegdotu i šaljivu priču iz njegova zavičaja. U romanu Max Petar Merčep ispričao je priču svog oca koji je preživio Križni put 1945. godine, a kroz roman se provlače i istinite životne priče i sudbine brojnih ljudi koji su preživjeli istu tragediju.

Roman Glagoljaš romansirani je životopis zaslužnog svećenika, radobiljskog župnika don Vida Kovačevića, a autor je roman napisao na temelju stvarnih događaja, prethodno provevši temeljito istraživanje cjelokupno dostupne arhivske građe.

Posljednja objavljena Petrova knjiga nosi naziv Ratne zgode 1991. – 2021., a u istoj autor prepričava istinite anegdote s ratnih terena te je možemo nazvati, kako sam autor navodi „svojevrsnom odom hrvatskom duhu“.

„Znali smo se smijati u itekako ozbiljnim situacijama u Domovinskom ratu, pa zašto im se ne bismo mogli smijali i sada, s tolikim vremenskim odmakom“, ističe Petar Merčep.

Radujemo se Vašem dolasku.

Gradska knjižnica Kaštela

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zoje Strenja-Šolaja "Planet nasmijani"

(Rijeka: Studio TiM, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Nova frizura

Ne znam kako je s vama, ali meni su frizure oduvijek važne. Zbog njih ponekad uživam, a ponekad se nerviram. Jednom, davno, mama nije bila kod kuće pa me je susjeda ispratila u školu. Dobro se snašla oko ručka, bilo je sve kako volim. Zatim se ponudila da me počešlja. Silno je to željela i nisam se mogla obraniti.

Bila je moda svilenih vrpci zvanih mašne. Svakog dana u tjednu nosila sam drugačije, pa ni oko toga nismo imale problema. Ali gumice su bile postavljene previsoko. Stezale su me, a kikice su mi izgledale kao klempave pseće uši. Na putu do škole obuzeli su me strah i očaj, toliko da sam zaboravila na bol zbog gumica. Međutim, nisam doživjela ni jednu zlobnu primjedbu. Možda je bilo podrugljivih pogleda, no ja ih nisam zamjećivala.

Ali Jona, junak romana "Planet nasmijani", raste u današnjem, novom dobu. Nema svilenih mašna, u modi su različite frizure za djevojčice i za dječake. Ruganje vršnjacima je omiljena i uobičajena zabava. Zato Jona namjerava u školu s novom frizurom.

"Jesam li dobro odlučio odbacivši ideju o beckhamici?

Jesam li trebao poslušati savjet o irokezici ?

Jesam li smio odrezati rep?

Zabrinuto je opipavao"...

Autoricu knjige ne moram pitati otkud toliko zna o muškim frizurama. Zoja je moja prijateljica pa mi je poznato da ima sina i unuke.

Brige, brige

Zoja Strenja-Šolaja vješto koristi svoja znanja o dječacima i njihovim brigama. Onome tko ima baku ili majku kakva je Zoja, malo je lakše u životu. Ali brige su brige.

"Jona je nastojao ne zaboraviti majčine riječi. Njoj se povjeravao pa zna da su njezini savjeti dobri.

Budi samouvjeren i digni glavu.

Ali ne ide to Joni. Pred rugalicama se njegova leđa pognu i pogled ponikne.

'Valjda će sutra biti bolje', uzdahnuo je i, umoran od silnih pitanja, pogledao u veliko nebo."

Neobično iskustvo

I tako, s neba, evo svemirca!

"Ispod svjetlećih čuperaka smijale su se potpuno ljudske oči, a i glas je bio najljudskiji topli glas."

Zemaljski dječak prihvaća njegov prijedlog i odlazi u posjet Planetu Nasmijanom. Ondje je sve lijepo i krasno. Ipak, nisu svi sretni kao što se čini na prvi pogled.

Neću vam otkriti kako je bilo i kako se završilo. Uglavnom, Jona je doživio nezaboravnu pustolovinu. Ali rekli su mu da će, kad se vrati kući, sve zaboraviti. Zato se on pokušava osigurati od zaboravljanja.

"Skupljat će kamenčiće, stakalca, ožiljke, ogrebotine, praviti bilješke, crtati sličice..."

Crtao je.

"Serija crteža u boji bilježila je sitne, svakodnevne stvari iz života Osmjehića. Jona ih je sklonio ispod svog ležaja, odlučan da svjedočanstva o svom izletu ponese na Zemlju.

Crteži su mu se učinili nekako nedovoljni. Trebalo mu je i iskustvo na vlastitoj koži."

Domišljat je to dječak, odlučan isto tako. Razmišlja, odvaguje, traži najbolja rješenja.

Razmišljajte i vi o Joninim nedoumicama! Provjerite svoja nagađanja o njegovim pustolovinama i maštajte o vlastitima! Neki neotkriveni planet možda čeka i vas, negdje na noćnom nebu.