 |
Fotografija: enciklopedija.hr/Ilustracije/HE1_0933.jpg |
17. lipnja 1888. – 11. kolovoza 1985.
Hrvatski slavist u svom je dugogodišnjem radnom vijeku imao znatnu ulogu u
ispisivanju hrvatske književne povijesti. Istraživao je inkunabule u Hrvatskoj
i Sloveniji, bio profesor ruske književnosti, komparatist, knjižničar, ravnatelj
drame HNK, bibliograf…
Rođen je u
moslavačkom kraju, Deanovcu kod Kutine kao drugo dijete imućne seljačke obitelji.
Osnovnu školu završava u Križu, a srednju u Zagrebu na preporuku seoskog
učitelja kao vrlo nadarenog đaka. Srednju školu završava sa svjedodžbom
Kraljevske donjogradske gimnazije, a zatim upisuje Filozofski fakultet – odsjek
klasične filologije: grčki, latinski i filozofiju, te 1914. apsolvira na
istome. Već iduće godine kao pričuvni poručnik odlazi u Galiciju, te sljedeće
četiri godine boravi u Rusiji kao ratni zarobljenik. Tadašnje vlasti mu dozvoljavaju
da u gradu Zemljansku predaje njemački i latinski jezik kao gimnazijski nastavnik.
Taj posao radi do 1918. g.
Kao gimnazijski
nastavnik i budući knjižničar u ruskoj stepi se pridružuje grupi koja sabire razgrabljene
predmete i rukopise umjetničke i znanstvene vrijednosti. Posebno ga zanimaju
Hrvati koji prate povijest Slavena ponajviše Rusa, te počinje s prevođenjem
djela ruskih pisaca. Prevodi djela i pjesme Brjusova, Bloka (prvi je na
hrvatski jezik preveo Blokovu poemu „Dvanaestorica“), Jesenjina, Severjanina,
Tihonova, Erenburga i dr.
Zaljubljenik u
rusko pjesništvo postaje posrednik između ruske i hrvatske književnosti. Od suvremenih
ruskih pjesnika interes se polako okreće prema klasicima ruske književnosti 19.st.
– Puškinu, Dostojevskom, Tolstoju, Turgenjevu. Sve se više počinje baviti
utjecajem ruskih pisaca na hrvatske stvaraoce, u periodu od romantizma do
realizma. Time se sve više približava komparatističkoj djelatnosti –
istraživanja o tekstu, prijevodu i prevodiocima društveno-političkih i
književnih ruskih djela među djelima hrvatskih pisaca postaje dio njegovog
interesnog rada i znanstvenog opusa.
Po povratku iz
Zemljanska, doktorira filozofiju na Zagrebačkom sveučilištu. Kratko vrijeme bio
je zatočen u logoru Jasenovac.
Od 1919. g.
radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao knjižničar, gdje je ostao s
kraćim prekidima sve do 1945. g. Organizacija i uređenje knjižnica, čuvanje i
obradba knjižne građe s iskustvima iz stranih knjižnica – bila je njegova
velika strast na kojoj je pokazao početni znanstveni interes na polju
knjižničarstva i knjige općenito. Posebno je pridonosio ideji o prikupljanju
stare građe, a posebice građe o Zagrebu (Zagrabiensia).
Postaje predavač
kolegija Katalogizacija i bibliografija na postdiplomskom studiju bibliotekarstva,
dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Bio je
vrlo aktivan i u stručnim bibliotekarskim udruženjima, pa je bio
predsjednikom Društva hrvatskih bibliotekara (1934-1936) i predsjednikom
Društva jugoslavenskih bibliotekara. Nagrađen je Kukuljevićevom poveljom
1979. g. zajedno s još sedam članova Društva, koji su svojim dugogodišnjim
radom unapređivali bibliotekarstvo, a to su: Vera Bonifačić, Marija
Cetina, Pavao Galić, Tomislav Jakić, Vera Mudri Škunca i Aleksandar Stipčević.
1937. g. objavljuje knjigu „Javne knjižnice u Savskoj banovini“, a dvije
godine poslije „Američko javno knjižničarstvo“, proputovavši Ameriku i
posjećujući glavne knjižnice – Javnu gradsku knjižnicu u Bostonu (Boston
Public Library), Sveučilišnu knjižnicu Yale, Knjižnicu Kolumbijskog
sveučilišta u New Yorku,Kongresnu knjižnicu u Washingtonu i dr. U tadašnje
vrijeme približio je način rada tih američkih knjižnica našem radu u bibliotekarstvu.
Osnovao je i bio
voditelj Knjižnice jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kao
i voditelj Gradske knjižnice u Zagrebu u periodu od 1938. do 1940.g. Bio je
ravnatelj drame Hrvatskog kazališta u Zagrebu u periodu od 1940-1941. g.
Kazališnom upravom djelovao je vrlo aktivno, pokrenuvši osnutak „Hrvatske
kazališne omladine“ koja je trebala osigurati nove gledateljske slojeve, po
uzoru na Badalićeve stavove o „pučkim kazalištima“.
Pokrenute su
radničke predstave u Radničkom domu, čime je stvoren uvjet za otvaranje još jednog
zagrebačkog scenskog prostora. Osobito se zalagao za povezivanjem zagrebačkog kazališta
sa srednjoeuropskim kazalištima uz želju za razmjenom iskustava, ansambala i pojedinaca.
Završetkom
drugog svjetskog rata, 1945. g. , kada je na zagrebačkom Sveučilištu utemeljena
Katedra za ruski jezik i književnost, za njezinog prvog nosioca izabran je
Josip Badalić. Na tom poslu je i umirovljen 1959. g. Bio je voditelj Katedre za
noviju hrvatsku književnost, nakon smrti Antuna Barca, a zamijenio ga je Ivo
Frangeš. Kao član Međunarodnog komiteta slavista držao je predavanja kao
gostujući profesor na sveučilištima u Danskoj (1912), Čehoslovačkoj (1927),
Bugarskoj (1934), Španjolskoj (1935) Sjedinjenim Američkim Državama (1938,
1965), Njemačkoj, Nizozemskoj (1939), Švedskoj, Pakistanu (1969), Sovjetskom
savezu (1975) i dr.
Svoju prvu
knjigu objavljuje 1945. g. – „Hrvatska svjedočanstva o Rusiji“ s tekstovima
Jurja Križanića, Ognjena Štrige, Franje Račkog, Vatroslava Jagića, Petra
Tomića, Stjepana Radića, Augusta Cesarca, Miroslava Krleže, Milana Šenoe i dr.,
gdje je na jednom mjestu skupio sve doživljaje hrvatskih književnika o Rusiji.
Bavi se istraživačkim radom na inkunabulama, radi na hrvatskim i tadašnjim
jugoslavenskim inkunabulama, te postavlja pitanje naših tiskara. Uz Tomu
Maretića, Vatroslava Jagića, Milivoja Šrepla i dr. , Badalić je značajan
povjesničar nacionalne hrvatske književnosti i književni kritičar.
1952. g.
objavljuje studiju „Inkunabule u NR Hrvatskoj“, a 1957. g. „Inkunabule u
Sloveniji“.
Zalazi i na
područje gotovo nepoznate ukrajinske književnosti i istražuje hrvatske
prijevode najznačajnijeg pjesnika ukrajinskog romantizma Tarasa Ševčenka.
Posebno zanimanje posvećuje pjesniku i kritičaru Jurju Križaniću, s čijim se
djelima susretao još u ruskoj stepi, te objavljuje niz radova i djela vezanih
uz Križanićev život i rad. Inspiriran njegovim životom kao tragičnog hrvatskog
lika zarobljenog u ruskim prostranstvima, tragao je ustrajno za dokumentima o
školovanju, putovanjima, rukopisima i utjecajima koje je Križanićevo djelo imalo
kroz stoljeća.
Cijeli svoj
životni i radni vijek vraćao se svojim korijenima, svojoj voljenoj Moslavini,
koju je zvao „književna Moslavina“ budući je dala mnoga poznata i slavna imena
kao što su Ivan Česmički, Antun Nemčić, Đuro Stjepan Deželić, Slavko Kolar,
Đuro Sudeta i dr. o kojima je pisao u svojoj knjizi „Moslavačke razglednice“
(1979). Objavio je još niz knjiga: Dostojevski u hrvatskoj književnosti (1932),
Bibliografija hrvatske dramske i kazališne književnosti (1948), Bolska rukovet
stare hrvatske lirike (1949), Prašina s puta (1966), Rusko-hrvatske književne
studije (1972), Svojom stazom (1984)…
Kao predavača i
profesora voljele su ga i spominjale mnoge generacije. Pratiti predavanja profesora
Badalića bila je „povlastica na duhovnu radost“ kako bi znao reći jedan njegov učenik.
Razvijao je govorničko umijeće do savršenstva, naglašenim temperamentom i erudicijom.
Pa tako Saša Vereš piše: „Za ljutih zagrebačkih zima dizali smo se rano iz postelje
da ne bismo propustili Badalićevo predavanje, uvjereni da se profesor ne
ponavlja i da ono nešto posebno dojmljivo i duhovito neće pričati dvaput…“
Maštoviti
pripovjedač, nikada suhoparan u svojim izlaganjima, majstor riječi, imao je u
sebi – po riječima svojih učenika – nečeg posebnog, pjesničkog,
zaljubljeničkog, a svako mu je predavanje bila svojevrsna kreacija, lirski
monolog.
U svom radu
pružio je mnogim studentima poticaje i smjernice za izgradnju vlastitih znanstvenih
metodologija, a svoju je ljubav prema hrvatskoj i ruskoj književnosti raširio
na mnoge današnje intelektualce.
Na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu 1981./82. g. u organizaciji Narodnog sveučilišta Ivanić- Grad,
upriličena je izložba – „70 godina znanstvenog i književnog rada Josipa
Badalića“.
Primio je i
nekoliko odličja i priznanja – Orden rada i reda (1958), republičku nagradu „Božidar
Adžija“ (1968), Zlatnu plaketu Jozefa Dobrovskoga od Čehoslovačke akademije (1971),
Nagradu SR Hrvatske za životno djelo, Orden zasluga za narod sa zlatnim
vijencem (1978).
Kada je umro u
svojoj 97. godini, na ispraćaj u Križu, cijela ga je Moslavina došla ispratiti.
I danas Dom kulture u Križu, zvan „Josip Badalić“ aktivno djeluje zajedno s
knjižnicom i čitaonicom, a svake se godine dodjeljuje i nagrada „Josip Badalić“
najboljem rusistu na godini.
Velikog
znanstvenika, književnog povjesničara, putopisca, novinara, knjižničara,
bibliografa, kazališnog djelatnika, pedagoga, prevoditelja, izvrsnog predavača,
recenzenta, ukratko - intelektualca… teško da će moći zaboraviti hrvatska
književnost i štovatelji iskrene, duhovite i umne ljudske riječi.
Obljetnicu
Badalićevog rođenja završavam njegovim riječima: „Nisam, međutim, nikad gubio vjere
u boljega čovjeka i bolju budućnost, ni svoju ni čovječju. Ni nekoć, kao
moslavački pustopašni pastir s kožnatim korbačem u desnici, ni danas kao zreo
čovjek s perom u istoj desnici.“
Željka Turk Joksimović