Milka Šupraha-Perišić | Sobu s pogledom na more

…poželio je nepoznat netko
I zagolicao moju, rekla bih,
Već potrošenu maštu.
Zašto na more, može li na kamen?
On tu već stoljećima grije se i hladi
Puca, mijenja boju, služi, svjedoči.
Može li pogledom na nebo?
Ono svojim beskrajem liječi naše strahove
Svjetlošću i mrakom odmara naša čula
Daruje nas mijenom.
Može li pogledom na zapušteno polje?
Vinograd je nekad tu bio
Grožđe rodilo, vino se domaće pilo
Pjevalo se, nadalo.
Može li pogledom na susjedove prozore?
Dobra ih susjeda otvarala, zatvarala, djecu darivala.
Svejedno ti je, prijatelju
Kuda ti pogled sezao,
-Srcem se ljepota vidi-
Što reče pisac iz ranih lektira.

…A ja, ustuknem….

Milka Šupraha-Perišić | Na kraju ljeta

Bezbrižno šeću pitomi ptići
između grmova ružmarina
dok suho lišće umorne loze
Nevoljko napušta svoje grane

Kroz krošnju masline
Posve ravnodušno
ružičasti obzor
Namiguje mi raskošnom ljepotom.
I uvijek ista pitanja bez odgovora…

Lijeni koraci nepoznatog šetača
moja sjećanja na kameni grad
i uvijek nova žudnja za nepoznatim,
utihnu i osjetim samoću

Prigušeni šumovi brodice na moru
To se mreže bacaju po navici
I galebovi kao besplatna kulisa.
Uvijek rado gledana repriza…

Jedva dočekana jesen

Milka Šupraha-Perišić | Moj otok i ja

Iz kamena, soli, mora, smilja,
Kao kaktus prijeteća i krhka
Kao pjesma prolazna i trajna
Ja u njemu, on u meni,
Otok - i žudnja i bijeg.

Kad je more put i stranputica
Kad je obzor varka, priviđenje
Moj je otok nagrada i kazna
Ja u njemu, on u meni
Otok – kolijevka i lijes.

Milka Šupraha-Perišić | Rastanak

Oboje smo se spašavali od nas samih, naše potpunosti
Bježanjem,
Lažima,
Obećanjima unaprijed iznevjerenima.

Tražili jednostavnije ljude,
situacije, mjesta
U strahu od potonuća u naše dubine
U strahu od odraza u onome drugome.

A onda patili patili patili
I u patnji se opet našli
Prekasno za život
Na vrijeme za vječnost.