Marija Rukljač, Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta. Zagreb: Biakova, 2025.
Marija Rukljač živi i radi u Zagrebu, u kojemu se i prepoznaje na poetskoj sceni. Odnedavno je i članica Društva hrvatskih književnika. Aktivna je članica i “Jutra poezije” i Hrvatskoga sabora kulture koji joj je udijelio 2024. godine pohvalnicu i diplomu za pjesmu „Dudov svilac“. Na Festivalu poezije Novog Zagreba osvojila je zapaženo drugo mjesto 2018. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, a ova treća Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta pokazuje da se Marija kreće u krugu afirmiranih književnika, što je razvidno po čak dva pogovorna teksta koje su napisale književnice i članice DHK-a Diana Rosandić Živković i Lada Žigo Španić, dok je bilješku na zaslovnici napisao treći književnik Đuro Vidmarović.
Pročitamo li spomenute napise, vidjet ćemo da Rosandić Živković u svom pogovoru „U pjesmi i izvan pjesme“ (109 -113) odgoneta metaforu kutije s pohranjenim draguljima u kojoj su izložene osobne dragocjenosti i zlatni ključ nove kuće, koja „simbolizira dušu“. Kutiju s dragocjenostima pjesnikinja dotiče i sprema bijelim rukavicama koje pokazuju pažnju prema blagu položenom u nju te Rosandić Živković smatra kako se iste bijele rukavice očekuju i od čitatelja koji će ući u taj povlašteni prostor. Bijela boja dominira unutar vizualne metaforike u zbirci koja nastavlja metafizički diskurz prethodnih dviju zbirki Tajna Getsemanskog vrta i Otkrivanje duše. Iako se „govori o vrlo osobnom svijetu, to nije slika hermetične kuće u kojoj se čitatelj ne može snaći, već nam njezina originalna poetika omogućuje istodobno biti u pjesmi i izvan pjesme“ – zaključuje Rosandić Živković.
Lada Žigo Španić u svom pogovornom tekstu „Poetska arhitektica“ (115 -118) piše da zbirka odaje zrelu autoricu, iako je sazrijevala „onkraj dinamične književne scene“, „sama i slobodna“. Također zamjećuje da je tom trećom pjesnikinja nadmašila obje prethodne zbirke; usto da je teško tematski „rascijepiti ovu zbirku“ jer se „teme prirode, ljubavi, ljepote, tajne prolaznog i beskonačnog, igre stvarnog i irealnog“ „prepliću i ujedinjuju“ u jedinstveno „pletivo“ koje se opire „analitičkom umu“. Žigo Španić ističe da autorica „lijepo stilski modelira“ svoje pjesme te da su najčešće stilske figure u njezinoj zbirci metafore, personifikacije i gradacije. Posežući također za metaforama kazuje da autorica „nije uvježbana zidarica, nego umjetnički nadarena arhitektica“. Analitičkim okom, i unatoč opiranju tekstnog pletiva, Žigo Španić potom predočuje „pejzažne pjesme i pjesme o pjesmama“. Zaključuje rečenicom: „U svom kozmopolitskom zamahu pjesnikinja je zahvatila jako mnogo svijeta, slikovitog i kontemplativnog, a ulov na poetskoj tezgi jednostavno nema cijenu.“
Na zaslovnici pak Đuro Vidmarović piše u osvrtu „Poezija aristokratske tišine“ da su „stihovi Marije Rukljač dinamični i jasni s dovoljno pjesničkih ukrasa i metajezičnih poruka. To ovu zbirku čini zrelom i autentičnom“. Također kaže da je ta zbirka „ženski rukopis ... ispisan estetski kvalitetnom tintom“ i „zbog toga predstavlja doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji“.
Nakon svih tih napisa korisno je razviti neke od navedenih karakteristika zbirke i dodati nekoliko novih, kako bi se stekao poliperspektivan prvi uvid u zbirku radi posredovanja čitateljstvu, kako slijedi:
Zbirka sadrži tri ciklusa pjesama Florističke slike (18), Slatko isparavanje (19) i U kraljevstvu pjesme (10), ukupno 47 pjesama u slobodnom stihu na 102 stranice, što podrazumijeva da su pjesme relativno duge.