Božica Jelušić | Pavuk

Drobnu mrežu splel je pavuk.
Gda te zeme vu svoj navuk,
Navčil buš vse majstorije,
Kaj si ne znal ti od prije!
Jezik bu ti letel fletno,
Klel buš ftečno, vragometno,
Prešel buš čez tenke šibe,
Zdihaval za alte Liebe.
Posle zbavljal, štibre plačal,
K staromu se mestu vračal.
Gdi po fajne steklorise
Pavučine sive vise.
Mudri pavuk v svojem kutu,
Obhađal bu istu rutu.
Fletno vezal, vuzle nizal,
K Večnosti se bu odšklizal.
A z partvišom ti buš čekal:
Gunđal, puhal, jako stekal.
Gda je tebi higijena
Drakša nego uspomena!

Božica Jelušić | Padajte, orasi

Padajte, orasi zreli! Pobirati vas neće
Ni susjedova ruka, ni vjeveričja šapa.
Na počinak se sprema sve grmlje i drveće,
I bršljan plete šaru oko biskupskog štapa.

Meni se vjetar javlja s nekog vijugavog ruba,
Zove me da se s lišćem hvatam u divlji ritam.
Da se mladosti sjetim, gorkaste ispod zuba;
Ali ja biram sobu, u kojoj knjige čitam.


Fotografija: Arhiva /Ivan Nivan

Zvonko Kudelić | Biela zastava

kad v črnumu odielu
z zastavu bielu,
zamahneš po selu
razveseliš i one
najmenje jalne,
zakalile se bu vu nji
se one kalne
kaj se taloži sa ta lieta

Darija Žilić | Plava dalija

U maloj sobici, smještenoj u kući blizu jezera, provela sam dvije noći. Sanjala sam neke čudne ljude i budila se rano. Prije odlaska u jutarnju šetnju Ohridom pogledala sam na TV-u film „Plava dalija“. Scenarij ovog filma napisao je slavni pisac kriminalističkih romana Raymond Chandler. Jazzy muzika, noirovska atmosfera, fatalna plavuša i neobičan zaplet. Napeto sam pratila zamršenu fabulu, pogađala tko je ubojica raskalašene žene američkog vojnika. I nisam pogodila. Ipak, od svega u filmu najviše mi se svidio klub „Plava dalija“ u kojem izvrsna pjevačica pjeva starinski jazz. I zabavlja dokone ljude, sitne kriminalce i stare gospođe.

Zamišljala sam da je radnja tog filma smještena odmah uz ovo jezero. Ima nešto jezovito u jezerima. Ustajala, bezmirisna voda. Na dnu možda rastu plavi cvjetovi, ali ih ne vidimo… Možda su i leševi dolje, ispod mirne površine.

Krenula sam kasnije u šetnju. Uz samu obalu plivali su labudovi. Činilo mi se da su labudovi koji plivaju blizu likovi iz neke bajke i da se noću pretvaraju u ljude ili u božanstva.

Ankica Kale | Doviđenja T.K.

Sve je bilo isto, krizanteme, svijeće -
ta posljednja milost u tiranskom dvoru,
k'o navlaka meka što vrh noža blaži
utjehu je crnom rasipala koru.

Muklo kad je palo krvavo raspelo,
grcajući šutnju, izmicasmo plaču;
zvonila su zvona posljednje opijelo,
s patnika su jednog uklanjali draču.

Sve je bilo isto, mir već zemlji liježe
vrh pokrova mrka već je pala sjena;
u očaju grlim neka davna ljeta
i umjesto zbogom, šapćem doviđenja.