’’Melanholično jazz plavetnilo“
’’Spakovao sam stvari u jesen 1944. godine i uhvatio voz za Njujork, uveren da ću imati nešto za one drkadžije koje su tamo svirale… Imao sam 18 godina i bio sam neiskusan za neke stvari, kao što su žene i droga. Ali, uzdao sam se u sposobnost da sviram muziku, da sviram trubu i nisam se plašio života u Njujorku“.
Ljubav prema muzici prenela mu je majka koja je svirala klavir, te je još kao desetogodišnjak počeo svirati trubu, a kao srednjoškolac postaje deo lokalnih sastava Altona. Godine 1944. upisuje prestižnu njujoršku ’’Julliard“ muzičku akademiju, koju ubrzo napušta i počinje svirati po klubovima Njujorka družeći se s veličinama jazza poput Theloniousa Monka.
’’Još na samom početku nije mi se dopalo ono što se dešavalo u Džulijardu. Sve što su tamo govorili bilo je isuviše belačko. Bio sam mnogo zainteresovaniji za ono što se dešavalo na džez sceni, to je bio pravi razlog zbog kog sam želeo da dođem u Njujork“.
Krenuvši trnovitim putem ka zvezdama jazz neba, Dejvis počinje s vrelinom be-bop pravca koji je sredinom četrdesetih počeo da žari i pali scenom. Vremenom postaje jedan od najznačajnijih džezera svih vremena – i kao izvođač lirskog i originalnog zvuka i kao autor brojnih antologijskih numera i albuma (pre svih Kind of blue s Coltraneom - suva jazz esencija). Uronjen u jazz tradiciju, beskompromisno se borio za vlastite, inovativne ideje sa dozom drskosti i kreativne provokativnosti. Jedan od njegovih brojnih saradnika (kroz sastave Milesa Davisa prolazile su veličine jazza kao recimo Adderley, Shorter, Hancock, McLaughlin, Corea i pre svih nenadmašni saksofonista John Coltrane) rekao je za njega:
’’Davis je bio pokretačka snaga američke muzike. Njegov je uticaj bio toliko velik da se i danas oseća. Postavio je kriterijume za razvoj mnogih muzičara. Imao je sposobnost prepoznati veliki talenat u drugom muzičaru i zajedno s njim prolaziti kroz njegov razvoj, a ujedno je mnogo učio od muzičara koji su s njim svirali“.
Ono što je opredelilo životni i muzički put mladog Dejvisa, on sam je opisao sledećim rečima :
’’Najsnažniji osećaj koji sam doživeo ikada u životu, s odećom na sebi, bio je kada sam prvi put čuo Dizzyja Gilespia i Charlieja Bird Parkera u St.Louisu, Missouri, 1944. godine“.
Njegov jedinstveni talenat omogućio mu je ostvarenje sna već naredne godine – karijeru je započeo u orkestru Billyja Eckstinea, svirajući s upravo pomenutim muzičarima. Potom je s Parkerom snimio pesmu Now’s the time, a do kraja decenije postao je lider vlastitog sastava (u kojima je, između ostalih, svirao i legendarni ’’Bird“). Ali, njegov nemirni duh ga je stalno terao dalje – usledila je saradnja sa Geryjem Mulliganom i Gilom Evansom i njihov album Birth of the cool. Oni su postali svojom muzikom začetnici novog pravca u jazzu – cool jazz (razvoj jazza četrdesetih godina bio je takav da su izvođači dolazili do ivice fizičke snage i mogućnosti tehničkih podviga. Nasuproj toj tendenciji akustične presije i fizičkih podviga, javila se želja za smirenjem). Nakon sjajnog i bitnog albuma krajem četrdesetih, usledio je period problema sa heroinom (bio je jedan od preteča budućeg raskalašnog tzv. rock and roll life stylea, ne štedeći se ni malo), ali i saradnja s brojnim značajnim jazz muzičarima tih godina - Sonny Rollinsom, Art Blakeyjem, Horace Silverom i njegov novi početak (povratak na scenu u punom sjaju i novim stilom). Davis je razvio svoj jedinstveni stil u muzici na više načina. Na svoju trubu zakačio je ’’Harmonove mute“ i stavio je blizu mikrofona tako da zvuči jedinstveno.
Naredni Milesov sastav – kvintet sa saksofonistom Coltraneom, pijanistom Redom Garlandom, kontrabasistom Paulom Chambersom i bubnjarem Phillyjem Jonesom, doneo je njegov puni uzlet i procvat jedinstvenog talenta i kreativnosti – u samo godinu dana ova jedinstvena jazz banda snimila je 6 albuma: ’’Miles“, ’’Cookin’“, ’’Relaxin’“,’’Workin’“, ’’Steamin’“ i ’’Round about midnigh“ za prestižnu američku kompaniju Columbia. Bio je to pravi početak nastajanja istinske legende.
Legendarni albumi - Milestones i Kind of blue, snimljeni u postavi sa dvojicom perfektnih saksofonista – Cannonball Adderlyjem i John Coltraneom, pijanistom Billom Evansom, kontrabasistom Paulom Chambersom i bubnjarom Jamesom Cobbom bili su još snažniji Dejvisov uzlet u nepoznato, nedostižno, tajnovito, ’’blue in green“ sekvence snova i božanske muzičke lirike. Kind of blue, sa kultnim numerama – ’’So what“, ’’Freddie freeloader“, ’’Blue in green“, ’’ All blues“i ’’Flamenco scetches“ ostaje vanvremensko remek-delo, klasika za sva vremena. Mnogi kritičari Kind of Blue smatraju najvećom jazz pločom, Davisovim remek-delom i jednim od najboljih albuma svih vremena. Njegov uticaj na muziku, uključujući jazz, rock i klasične žanrove, naterao je kritičare da ga smatraju i jednim od najuticajnijih albuma ikad snimljenih.
’’Kind of Blue“ nije samo umetnički vrhunac za Milesa Davisa, to je album koji se uzdiže iznad njegovih vršnjaka, ploča koja se uopšteno smatra definitivnim jazz albumom, univerzalno priznatim standardom izvrsnosti. Zašto ’’Kind of Blue“ poseduje takvu mističnost? Možda zato što se ova muzika nikad ne razmeće svojim genijem. To je vrhunac modalnog jazza - tonalitet i solo temelji se na ukupnom ključu, a ne na promenama akorda, što muzici daje suptilno promenjiv kvalitet. Možda će biti teško reći da ako vam se ne sviđa ’’Kind of Blue“, ne volite jazz - ali teško ga je zamisliti kao nešto drugo osim kao kamen temeljac bilo koje jazz kolekcije“.
Od 1955. do 1958. Miles je imao prvi veliki kvintet s postavom koja je uključivala Johna Coltranea na tenor saksofonu i Paula Chambersa na basu. Cannonball Adderley pridružio se alt-saxu ’58., A Bill Evans zamenio je Red Garlanda na klaviru. Izmučen narkoticima, bubnjar Philly Joe Jones otpušten je mnogo puta i na kraju je otišao. Zamenjen je Jimmyjem Cobbom. Glavni korepetitor bluesa Wyton Kelly (Evansova zamena kad je otišao da bi nastavio samostalnu karijeru) doveden je da svira na jednoj pesmi, "Freddie Freeloader", jer je Evans smatrao da nema više šta doprineti. Miles je jednostavno želeo snimati brzo i s vrlo malo probe jer je želeo sa Kind of blue uhvatiti spontanost. Brzina snimanja i improvizacija dali su posebnu magiju ovom vanvremenskom albumu, jednoj od džez prekretnica. Bazirajući Kind of Blue u potpunosti na modalitetu, Majls je svakom od izvođača dao niz lestvica koje su obuhvatale parametre njihove improvizacije i stila, a time i više kreativne slobode s melodijama. Coltrane je kasnije proširio ovaj modalni pristup u svojoj solo karijeri.
’’Muzika koju smo svirali postala je neverovatna. Bila je toliko sjajna da sam se noću ježio od nje, a isto je osećala i publika. Čoveče, stvari koje smo u kratkom roku svirali bile su strahovite, toliko strahovite da sam se štipao da vidim da li sam zaista tu. Gde god smo svirali klubovi su bili puni, redovi su se protezali niz ulicu, sa ljudima koji su stajali na kiši, snegu, hladnoći i vrućini. To je, čoveče, bilo fantastično. Mnogi poznati ljudi su dolazili svake noći da nas slušaju kako sviramo: Frenk Sinatra, Toni Benet, Ava Gardner, Elizabet Tejlor, Marlon Brando, Džejms Din, Ričard Barton, Šugar Rej Robinson“, s ushićenjem je objašnjavao Miles Davis vlastiti uspon pedesetih.
Kako su počele 1960-e, Davis se našao u razdoblju tranzicije. Saksofonisti John Coltrane i Cannonball Adderley te pijanista Bill Evans, ključni članovi grupe koji su napravili orijentir album Kind Of Blue , nastavili su dalje. Davis je finansijski procvetao, kupivši petospratnicu u gradskoj kući na Manhattanu, te se oženio plesačicom Frances Taylor koja se na Davisovo insistiranje pojavila na naslovnici novog LP-a Someday My Prince Will Come. Bio je predmet divljeg profila u magazinu Ebony pod naslovom Miles Davis: Zli genije jazza, a Esquire ga je uključio u svoj krug ’’Najbolje odevenih muškaraca“. Ono što je najvažnije, Davis je petnaest godina često bio na čelu evoluirajućih trendova u jazzu - svirao je s bebop rodonačelnikom Charliejem Parkerom sredinom 1940-ih, preuzimajući odgovornost za uticajne seanse Birth of the Cool, stvarajući niz orkestralnih jazz remek-dela s aranžerom Gil Evansom, i vodeći pokret prema modalnom jazzu, u kojem su se skale, a ne akordi koristili za stvaranje solo i harmoničnih okvira, s Kind Of Blue. Dejvis se tih godina suočio sa zdravstvenim problemima, smrću oca 1962. i uticajem jazz pokreta koji nije vodio i za koji nije mario - za avangardu. Takođe je bio ponosni crni umetnik koji je delovao u svetu rasizma ranih 1960-ih u Americi, sa svim frustracijama, ponižavanjima i opasnostima koje su za sobom povlačile, uključujući batine koje je dobio od policajca izvan New Yorka - noćni klub City's Birdland 1959. godine.
’’Zašto ljudi jednostavno moraju toliko toga reći o meni? Muči me jer nisam toliko važan. Neki kritičar koji nije imao šta drugo raditi započeo je ovo sranje oko toga da ne objavljujem pesme, ne gledam publiku, ne klanjam se i ne razgovaram s ljudima, odlazim s pozornice i sve to. Pazi, čoveče, sve što jesam je trubač. Mogu samo jedno - odsvirati svoju trubu - i to je ono na dnu celog nereda. Nisam zabavljač i ne pokušavam to biti. Ja sam jedno, muzičar. Većina onoga što se o meni govori su pre svega laži. Sve što radim, imam razlog“.
Nakon razlaza s Coltraneom (njihov poslednji zajedniči album bio je ’’Some day my prince will come“), brojnih promena, sredinom šezdesetih Dejvis je ustanovio novu legendarnu jazz postavu – bili su tu perspektivni Herbie Hancock na klaviru, kontrabasista Ron Carter i bubnjar Tony Williamson. Problem je nastao kada je trebalo ’’zameniti“ nezamenjivog saksofonistu Johna Coltranea. Nakon dva sjajna albuma; ’’My funny Valentine“ i ’’Four & more“, Miles pronalazi izvrsnog muzičara Wayne Shortera – u periodu 1965.-1967 oni snimaju niz bitnih jazz albuma : ’’E.S.P.“, ’’Miles smiles“ i ’’Nefertiti“. Davisova otvorenost prema novim uticajima i poštovanje prema briljantnom gitaristi Hendrixu odvela ga je u vreme ekspanzije avangardnog free jazza u nove vode tzv. fussion ili jazz-rocka.
Od trenutka izlaska albuma ’’Bitches brew” 1970.godine, Davis kreće u otkrivanje afričkih korena jazza i rock and rolla - podršku je imao u vidu mladih i talentovanih muzičara, koji su kao na pokretnoj traci prolazili kroz njegove bendove tokom šezdesetih. Bilo je tu ekstra talenata, koji su se vremenom transformisali u priznate jazz veličine: Herbie Hancock, Chick Corea, George Coleman, John Mc Laughlin, Joe Zawinul, Wayne Shorter. Miles se koristio temeljnim ritmičkim i harmonijskim okvirima rock and rolla kako bi svojim na jazzu odgojenim solistima osigurao maksimum izvođačke slobode, sprečavajući ih da zalutaju u antitradicionalnu anarhiju free muzike. Zbog preteranog načina života (sex, drugs & jazz), autodestruktivnog intenziteta i potpunog predavanja svemu čemu bi se posvetio, nakon albuma Agharta (1975.) Davis se sedamdesetih povlači iz sveta šou biznisa zbog lošeg zdravstvenog stanja i verovatnog nedostatka kvalitetnih solista koje je predvodio. U razdoblju povučenosti Davis se bavio sopstvenim demonima i zdravstvenim problemima. Miles se mnogo puta ženio, ali svi su se njegov brakovi završili razvodom. Njegova prva supruga bila je Irene Birth, s kojom je imao troje dece. Kasnije se oženio plesačicom Frances Taylor, a zatim i pevačicom Betty Mabry. Glumica Cicely Tyson bila je njegova poslednja supruga s kojom se oženio 1981. godine. Cicely je pomogla Davisu u pobedi njegove ovisnosti o heroinu. Par se razveo 1989. godine.
Povratak je usledio 1981. godine sa albumom ’’The man with a horn”. Snimajući potom po jedan album godišnje, Davis će pratiti i okretati u vlastitu korist razvoj elektronske instrumentalne tehnologije, okupljajući nanovo niz bitnih muzičkih imena oko sebe. Bili su to: Bill Evans, Mark Stern, John Scofield i Bob Berg. Sa njima će snimiti još nekolicinu bitnih jazz albuma: ’’Decoy“, ’’You’re under arrest“, ’’Aura“, ’’Tutu“... zadržavajući do kraja vrelinu stare vatre, uzbudljivosti, inovativnosti, spontanosti i snažnog emotivnog naboja njegove jedinstvene muzike.
Tokom punih šest decenija, od dolaska na nacionalnu scenu 1945. godine do svoje smrti 1991. godine, Miles Davis stvarao je muziku koja je izrasla iz neobičnog talenta da čuje budućnost i svojeglave želje da je svira. Od svojih početaka u krugu modernog jazza, počeo je intuitirati nove svetove zvuka i izazova. Iako velika većina muzičara - jazz, rock, rhythm & blues - pronalazi eksperimentalni naboj i nepropusnost mladosti na kraju, Miles je zauvek napredovao, verujući i sledeći instinkt do kraja.
’’Kao muzičar i umetnik uvek sam želeo da svojom muzikom, koliko god mogu, doprem do što više ljudi. I nikad se toga nisam stideo. Nikad nisam smatrao da je muzika zvana ’’džez” namenjena da dopre do samo male grupe ljudi, ili da postane muzejski eksponat zaključan ispod stakla kao sve druge mrtve stvari koje se smatraju umetničkim.“
Priča je zaustavljena 1991. godine Milesovim odlaskom u legendu (preminuo je 28. septembra 1991. godine u Santa Monici, California, USA) - ostala je muzika koja je obeležila svojom inovativnošću i smelošću drugu polovinu 20.veka. Ostao je neizmeran uticaj jednog od najbitnijih jazz autora, muzičara i jedinstvenih ličnosti unutar popularne kulture druge polovine 20. veka. Pa i šire, mnogo, mnogo šire.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.