Kolumne

petak, 18. ožujka 2022.

Dragan Uzelac | Leroy Carr (1905.-1935.)


 Leroy Carr je rođen u Nashvilleu, Tennessee, 1905. godine. Sjajno je pevao i svirao klavir. Bio je prvi blues crooner. Za razliku od blues kraljica, čiji su glasovi morali biti dovoljno moćni da nadglasaju orkestar u prepunoj dvorani ili uličnih pevača koji su trebali nadglasati zvukove prometne ulice, Carr je pevao razgovetnim tonom. Snažno je uticao na crne muzičare koji su ga sledili, a zvuk koji je stvorio s gitaristom Scrapperom Blackwellom postavio je obrazac za nebrojene blues ploče. Ali ekstremni gitaristički podvizi koje su cenili Eric Clapton (pre svega Roberta Johnsona, suštu Carrovu suprotnost) i drugi rock muzičari imali su malo mesta u Carrovoj muzici. Leroy Carr nije odgovarao imidžu blues izvođača kakav je očekivala publika žanra, pretežno bela kasnije u dvadesetom veku. On nije govorio tajanstvenim, nejasnim dijalektom, već preciznim, linearnim, pažljivo detaljnim engleskim jezikom. I nosio je najfinija odela koja je mogao pronaći. Bio je daleko od uobičajene predodžbe o nekadašnjim bluzerima koji su dolazili iz srca tame Delte, slike prašnjavog, crnog boema, lutalice, otpadnika sa gitarom koji je išao od krčme do krčme i izvodio na svojoj gitari čudesne vratolomije poput recimo Charlie Pattona... Njegova prefinjenost i elegancija bili su upravo nešto posve drugačije, ali... 

 

I have the blues before sunrise,
Tears standing in my eyes.
I have the blues before sunrise,
Tears standing in my eyes.
It was a miserable feeling,
Now babe, a feeling I do despise.

I have to leave, leave you baby,
Because you know you done me wrong.
I have to leave you baby,
Because you know you done me wrong.
I'm gonna pack up and leave you darling
And break up my happy home.

I have to leave, leave you baby,
I'm gonna leave you all alone.
I'm gonna leave you baby,
I'm gonna leave you all alone.
I'm gonna pack up and leave you darling
Because you know you done me wrong.

Well now goodbye, goodbye baby,
I'll see you on some rainy day.
Well now goodbye baby,
I'll see you on some rainy day.
You can go ahead now little darling,
'Cause I want you to have your way.


      Juna 1928. godine realizuje prve snimke u tandemu sa gitaristom Scrapper Blackwellom (rođen kao Francis Black, 1906. - 1962.). Bile su to : My own lonesome blues i How long, how long blues, sofisticirane, urbane blues numere, neke od njegovih esencijalnih tema koje će ga proslaviti u svetu bluza. ’’How Long, how long blues“, prva pesma koju su napravili Carr i Blackwell, bio je hit od samog početka. Spolja u tome nije bilo ništa vrlo neobično. Njegova tema o čoveku koji posmatra ljubavnicu koja odlazi iz grada ponovljena je u brojnim blues tekstovima (zanimljivo je spomenuti i ovaj put Roberta Johnsona i njegovu predivnu baladu Love in vain). Nakon njih usledili su još moćniji Low down dog blues (1931.), Mean mistreater mama (1934.) i Blues before sunrise (1934.). ’’Midnight Hour Blues” bila je jedna od mnogih Carrovih pesama koja je izražavala osećaj reflektirajuće melanholije, često ublažen iskrivljenim opažanjem ili dodirom duhovitosti. Pesma ’’Straight Alky Blues“ (1929.) opisuje pojedinca koji uživa u pijenju alkohola. ’’Moje su oči videle dvostruko, nisu mogle upravljati mojim stopalima“, peva melanholični Carr. Tada raspoloženje potamni – ’’Oh, ovaj me alkohol ubija“. Pesma sadrži posebno lepe primere saradnje Carra i Blackwella, jer se gitarista nekoliko puta prebacuje s uobičajene bluzerske trostruke podele takta u ravnomernu dvostruku podelu, efektivno prikazujući posrtanje pijanog muškarca.

How long babe how long
has that evenin' train been gone?
How long, how-how long, baby how long?

Went and asked at the station: 'why's my baby leavin' town?'
You were disgusted, nowhere could peace be found.
For how long, how-how long, baby how long?

I can hear the whistle blow'n, but I cannot see no train,
and it's deep down in my heart baby, there's lies an achin' pain.
For how long, how-how long, baby how long?

Sometimes I feel so disgustin' and I feel so blue
that I hardly know what in this world baby just to do
For how long, how-how long, baby how long?

And if I could holler, like I was a mountain train,
I'd go up on the mountain and I'd call my baby back
But for how long, how-how long, baby how long?

And someday you gonna be sorry that you done me wrong,
but it will be too late, I will be gone.
For so long, so long, baby so long?

My mind gets a ramblin', I feel so bad
thinkin' about the bad luck that I have had.
For how long, how-how long, baby how long?

    Njegov stil je krasila nova intimnost, savršeno usklađena s opuštenom tečnošću njegovim tekstova. Njegovo prefinjeno fraziranje prepuno osećanja stvorilo je šablon koji je sledio gotovo svaki budući pevač blues balada.


  Carr i Blackwell pojavljivali su se u raznim gradovima. Svirali su u nizu klubova u St. Louisu i pojavili se u teatru Booker T. Washington. Godine 1932. obojica su prodrli na duboki jug i putovali u New York kako bi snimili novi set  za kompaniju Vocalion. ’’Naptown Blues“ (nazvan po Indianapolisu) i ’’Corn Licker Blues“ dva su hita koje su doneli u Chicago kako bi se takmičili s još jednim ranim urbanim blues izvođačem, Tampom Redom. U žanru koji je gotovo definisan posuđivanjem iz fonda tradicionalnih tekstova i ideja, Carr je snimio gotovo isključivo izvorni materijal. Povremeno je zajedno s Blackwellom napisao pesme, a s vremena na vreme obradio bi je još neki blues tog vremena poput ’’Sloppy Drunk Blues“ Lucille Bogan: ’’Radije bih bio neuredan pijanac, od svega što znam“, veselo je pevao Carr 1930.- te. Ali većina njegovih tekstova bila je njegova vlastita. Često je uspevao ponoviti uobičajene blues ideje na novom jeziku. Njegov dobro poznati ’’Midnight Hour Blues“ izrazio je uobičajenu blues temu neispavanosti. Ali Carr je otpevao: ’’Moje srce je u nevolji i moj um duboko razmišlja“ - ideju Leroy Carra, a ne onu koja je prilagodila tradicionalnu blues liniju.


  Što se samog privatnog života ovog neprocenjivo značajnog i velikog umetnika tiče priča nije bila ni malo idilična i uspešna kao ona muzička. Na žalost, već do 1935. godine (njegove tridesete godine života) učinci dugogodišnjeg zloupotrebe alkohola učinili su svoje na Carrovom slabašnom telu. Njegovo poslednje snimanje, održano u Chicagu u februaru te godine, sadržalo je nekoliko mračnih pesama, uključujući ’’Six Cold Feet in the Ground“, u kojima se činilo da predviđa lastitu blisku smrt.


Just remember me baby,
When I’m in six feet of cold, cold ground
Just remember me baby,
When I’m in six feet of cold, cold ground
Always think of me mama
Just say ’’That's a good man gone down“

Don’t cry baby,
Baby after I’m gone
Don’t cry baby
Don't cry after I’m gone
I guess a good man left you,
And I ain’t done nothing wrong

Just lay my body,
Baby in six cold feet of ground
Just lay my body,
Baby in six cold feet of ground
Well I don’t have to be the loser,
When the deal goes down


   Preminuo je od zatajenja bubrega povezanih s alkoholom u Indianapolisu 29. aprila 1935. i pokopan je na gradskom groblju Floral Park.  Carrovu popularnost uveliko je pokazao njegov uticaj na sledeću generaciju blues izvođača. T-Bone Walker obrađivao je ’’How long, how long blues“, a legendarni Muddy Waters rekao je da je to prva blues pesma koju je ikad čuo. Čak je i Robert Johnson, intenzivni bluesman iz Mississippi Delte, koji je na mnogo načina bio Carrova sušta suprotnost,  svoju ’’Stones in my passway“ zasnovao na Carrovoj ’’Rocks in my bed“. Suzdržani klavirski blues mladog Raya Charlesa, čini se jedva odmaknut od Carrove muzike.





 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.