... Šta je to
poezija?Kakva joj je svrha?“, pitao se Bodler, a potom dao odgovor. U
razlikovanju Dobrog od Lepog, i Lepote u Zlu, da ritam i slik odgovore u čoveku
besmrtnim potrebama za ujednačenošću, simetrijom i iznenađenjem; jer pesničko
kazivanje može podražavati( i time se ona graniči sa muzičkom umetnošću i sa
matematičkom naukom) vodoravnu liniju, pravu uzlaznu i pravu silaznu liniju;
može stremiti ka nebu, bez zadihanosti ili okomito ponirati ka paklu sa
ubrzanjem usled sve svoje težine; može ići spiralom, opisati parabolu, ili se
kretati u cik-cak stvarajući niz naspramnih uglova... Poezija se po
sadržini približava izvesnoj filozofskoj grani i njeno je dejstvo u oblasti
estetskog i etičkog. Poezija jeste visoki oblik saznanja čiji je predmet
ljudska duša u svoj svojoj složenosti, a na takvom poslu pesnik mora u isti mah
biti strasno zaljubljen u strast samu, i hladno odlučan u traženju sredstava da
je izrazi na najvidljiviji način. Bodlerova je strast bila oličena u
krajnostima, dvosmislenosti i dvoznačnosti osećanja, u neprestanom razdiranju
između fizičkog i duhovnog, u kontrapunktu užasa pred životom i težnja ka
smrti. Teme pobune i bekstva proističu iz romantičarskog nasleđa, ali su tek u
Bodlerovoj poeziji stekle svoju celovitu tragičnu meru; ljubavno i narkotično
pijanstvo samo su putevi, isprekidani ili prividni, da se izađe iz spleena i da
se dosegne do apsolutnog, do smrti...
’’Često, zabave radi,
mornari s broda love
albatrose, te ptice što
putuju sa njima.
I, nalik na krilate
vladare mora, plove
nad lađom koja klizi po
gorkim ponorima.
Kad uhvaćenu pticu na
daske oni metnu
tada taj car azura raširi
pored tela,
nalik na neku jadnu
ptičurinu nespretnu,
kao vesla dugačka, ogromna
krila bela.
Kako je tada ovaj nebeski
putnik bedan!
Maločas tako divan, sada
se smešno valja;
Dok ga lulicom svojom po
kjunu dira jedan,
drugi hrama, oponaša tog
krilatog bogalja!
Pesnik je sličan caru
vihora i oluje
koji se strelcu smeje sa
oblačnoga svoda;
kad je na zemlju prognan,
gde samo sprdnje čuje,
zbog svojih divskih krila
on ne može da hoda“.
Albatros
je morska ptica koja prati brodove hraneći se otpacima koje mornari i putnici
bacaju. Najveća je ptica koja leti: dužina tela joj je preko jednog metra, a
raspon krila je dva i po metra. Vrlo je izdržljiv letač - danima može da leti
bez spuštanja na morsku površinu. Baudelaire je imao priliku da
vidi albatrose dok je putovao u Indiju 1841. godine. To je bila vrlo ružna i
neprijatna situacija: mornari su uhvatili albatrosa i mučili ga na palubi
broda. Bodler, koji je sebe video kao mučenika a roditelje kao mučitelje, bio
je snažno pogođen postupcima mornara: planuo je i pobio se sa glavnim
mučiteljem bespomoćne ptice. Tada se zainteresovao za ovu pticu i trudio se da
što više sazna o njoj. Jedno od saznanja bilo je da albatros po nevremenu neustrašivo
leti u susret vetru. Nesrećni, nezadovoljni i pobunjeni pesnik identifikovao se
sa albatrosom i duboko su ga bolele njegove patnje i poniženja: iz toga se
rodila inspiracija za ovu pesmu. Bodleru nije bilo teško da prihvati
inspiraciju i pesnički razvije motiv ove prelepe ptice, jer je osećao duševnu
srodnost s njom - i njega su tako ponizili i uvredili (emotivno i moralno).
Pesma albatrosu jeste pesnikovo oduživanje onom nemom mučeniku s puta Evropa -
Indija. Zato je slika albatrosa građena pažljivo, u detaljima, odmereno, sa
ljubavlju...
... Šta je još motivisalo
slavnog francuskog pesnika, tako neobičnog, buntovnog i neprilagođenog sredini
koja ga nije prihvatala i razumela, da napiše svog Albatrosa, jednu od
najlepših pesama ikad stvorenih, tako simboličnu, metaforičnu odu pesniku koji
je neshvaćen i smešan u ovozemaljskom, a tako nadahnut i uzvišen kada se vine u
svoje nedodirljive pesničke visine? Pesnik je sličan albatrosu po svojim
osobinama i po svojoj situaciji u društvu. Albatros, velika ptica koja
odlično leti i pliva ujedno je i ptica vesnik bure. Albatros je sinonim svakog
pesnika, a posebno svog autora Charlesa Baudelaira koji svojom zbirkom
pesama Cvetovi zla najavljuje oluju i promene u književnosti te
uznemiruje javnost kao albatros mornare. Tema pesme je životna sudbina pesnika
te nerazumevanje okoline o slobodi umetinčkog izražavanja. Bodler je vrlo rano
došao u konflikt sa porodicom i društvom. Svojim ponašanjem i načinom života
prkosio je sredini i još više pojačavao konflikt. Nisu ga razumeli, nisu ga
shvatali, čak su mu i sudili zbog poezije. I on je postao "ukleti
pesnik". Pesnik je u stalnom sukobu sa sredinom koja ne razume pesnika i
njegovo pevanje, iskazuje netrpeljivost i prezir, nipodaštava pesnika ili ga
čak i sudski goni. Osetio je pesnik potrebu da progovori o sebi i svojoj
sabraći po peru, da pokaže ko je, u stvari, pesnik, i zašto je on obeležen u
društvu.
... Pesnik živi u svom
stvaralačkom svetu, sa svojim idejama i zamislima, osećanjima i raspoloženjima,
radostima i tugama stvaranja, vizijama. Pesnikove vizije su divovske, one idu
decenijama ispred vremena u kome pesnik živi i stvara. Iz tih vizija nastaju
pesme koje savremenici nisu u stanju da shvate i razumeju. Teško je pesniku
među savremenicima, koji nikako ne mogu da shvate njegovo poetsko govorenje;
kada ne mogu da ga shvate, proglašavaju ga besmislenim a pesnika ludakom.
Jednostavno, savremenici nisu dorasli pesniku ni njegovoj poeziji. I još nešto:
zaokupljen svojim stvaralačkim vizijama, pesnik je nevičan zemaljskim stvarima:
uživanju u životnim radostima, sticanju i bogaćenju, karijerama. Ne interesuje
ga ništa što je izvan njegovog poetskog sveta, pa zato savremenicima izgleda
otkačen, ćaknut, lud. Pesnik, poput albatrosa, svoje veštine može jedino pokazati
u visinama, u letu, daleko od mornara,od ljudi ograničenih jednom palubom i
istim smerom kretanja u dubokom moru. Mornari, zasićeni monotonim životom na
brodu zabavu nalaze u hvatanju albatrosa. Albatros se u šakama mornara oseća
postiđeno, ružno jer njegova sudbina zavisi od njih. Baudelaire je osuđen pred
sudom, bačen na milost i nemilost građana koji ga ne razumeju. Pesnik nas
odvodi u krajeve gde naš duh poprima ljudsku dimenziju. Sloboda misli i ideja
seže poput albatrosova pogleda na more – daleko u beskraj. Mornari, skučeni na
palubi, ograničenih mogućnosti zadovoljavaju svoju plitku dušu ismejavanjem
albatrosa koji se ne snalazi na palubi kao u nebeskim visinama. Pesnik, poput
albatrosa nije naučio hodati zemljom, isticati se u društvu, on, naš tihi,
suptilni, gotovo neprimetni saputnik koji sve proživljava dublje i pati mnogo
više diže se u visine gde ostvaruje cilj svoga postojanja.
Sve umetnosti, a posebno pesništvo izraz su čovekovih dubokih i suptilnih osećanja i misli. Svaki umetnik različito proživljava svet koji ga okružuje. On svojim stvaranjem pridonosi menjanju stvarnosti. Umetnost nam omogućuje individualno tumačenje te tako donosi sliku naše senzitivne unutrašnjosti i duhovnosti. Osuđujući i zabranjujući umetnost osuđujemo svakog čoveka na slobodu i ograničavamo ga u njegovim mogućnostima. Umetnost nam je potrebna da nas digne u visine gde ćemo upoznati naš viši smisao, dosegnuti visine albatrosa koji pritajen čuči u svakom od nas i čeka povoljan vetar da se vine u visine, oslobodi našu dušu ovozemaljske sputanosti i ograničenja, podsmeha svih onih koji ne umeju ili ne žele više, nego svoju prazninu zlurado naslađuju tuđim bolom zato što se nikad neće moći vinuti dalje od dna vulgarnosti i ovozemaljske prolaznosti. Nikad neće osetiti lepotu visina koje oslobađaju srce i um svih ograničenja, nudeći lepotu pogleda i različitosti vizije samo duhom odabranima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.