Filigranski
pločnici bili su kreativni vrhunac jednog neverovatnog perioda
(1980.-1982.) benda Azra, deo jedne neverovatne eksplozije slobode i mašte
(nakon odlaska vođe) mnoštva bitnih autora, kako na polju rock and rolla –
Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam, rani EKV, rani Brejkersi, Disciplina
kičme, Haustor, Film, Prljavo kazalište, Paraf, Pankrti..., tako recimo i na
polju filma –’’Dečko koji obećava“ i ’’Živeti kao sav normalan svet“ Miše
Radivojevića, ’’Ko to tamo peva“ i ’’Maratonci trče počasni krug“ Slobodana Šijana,
’’Majstori, majstori“ i ’’Variola vera“ Gorana Markovića, ’’Poseban tretman“
Gorana Paskaljevića, ’’Petrijin venac“ i ’’Nešto između“ Srđana
Karanovića, ’’Jovana Lukina“ i ’’Smrt gospodina Goluže“ Živka Nikolića
... Bilo je to vreme otvorenih provokacija, preispitivanja vrednosti sistema i
tabu tema, ventila nakon decenija gušenja svih mogućih, pre svega umetničkih i
političkih sloboda... Bilo je to vreme poslednje kulturne revolucije, vreme
kada se kultura pisala veliki slovom K (u smislu njegog nemerljivog značaja za
osvešćivanje i prosvećivanje jednog decenijama, vekovima zaglupljivanog i
zastrašivanog naroda, gde se na kulturu gledalo kao nešto nebitno, suvišno,
značku na reveru večnih vlastodržaca, moćnika koji su nastojali vlastiti
primitivizam nametnuti kao jedini poželjni model vrednosti)...
Singl
ploča benda Azra - Sloboda veoma jednostavno i smelo je definisala
ključni pojam osamdesetih – slobodu, kao ’’svijest o skladu nesklada
nesavršenih ljudi“ i kao stav ’’sloboda je žena... uzmi je...“. Secirajući
stvarnost, Džoni još jednom kreće obračunavajući se sa herojima ’’slavne i
savršene prošlosti“... Uz snažan ritam, naglašen grmljavinom Leinera i
Džonijevom gitarom, u heavy maniru, album otvara provokativna ’’Tko to tamo
pjeva“...
... Kamo dalje rođače iz
peska vire krunisane glave
što to rade... prde u
prašinu
čini mi se rođače da je
standard pokvario ljude
jedu govna i sanjare...
Ogoljeno,
sarkastično, direktno i žustro rokerski Džoni se obraća duhu Velikog Brata (JB
Tito) i nasleđu njegove našminkane stvarnosti, idile koja se ubrzo po njegovoj
smrti počela raspadati i rušiti kao kula od karata... Kada je stakleno zvono
magije i laži puklo, a maske licemerja i laži počele da se tope i padaju, ništa
više nije bilo prijatno kao što se decenijama predstavljalo i nametalo kao
idilična, jedina moguća stvarnost, i kao što je obećavajuće delovalo kao svetlo
još svetlije budućnosti... Paralela sa današnjim vremenom (isto tako ulepšane
stvarnosti i priče o projektima epskih dimenzija daleke budućnosti) jednako
stoji kao i u slučaju svih ostalih Azrinih vizionarskih albuma i pesama...
Slučajno?... Nikako... Džonijevim izoštrenim umetničkim čulima ništa nije
uspelo da promakne i da na vreme ne dobije svoje pravo ime i značenje... Doba nevinosti,
blagostanja i revolucionarnih zanosa odavno je bilo prošlo... Jezikom ulice
strave i užasa Džoni osipa paljbu po nekadašnjim svetinjama i šarenoj laži
iluzorne sreće...
... Bit će bolje rođače
skini medalje i napuni sale
ulici trofeja ponestaje snage
ostavljene djevojke,
narkomani i bludnice
uzdaju se u tebe
blindirani brodovi vozili
te na četiri strane
zbilja si bio doslijedan i
velikodušan rođače
raspolagati tuđom mukom
nije mala zajebancija ...
Crno-beli,
izoštreni tonovi zasecaju i u tkivo šezdesetosmaških, bivših revolucionara...
Pesma ’’68.“ slika bivšeg anarhistu sapetog godinama, diplomom, poslom,
seksualnim frustracijama...
... Doktore što se to
događa sa mnom
osjećam se čudno
imam 37 godina i vrijednu
diplomu
uznemiravaju me noćne
polucije i boli me glava
profesor sam na srednjoj
školi
tamo predajem neka lijeva
prava
onanija mi je redovna,
mjesečna plaća mizerna
što da radim bez akcije po
čitavi dan...
Kako živeti
bez akcije, kako zavarati vlastitu savest ’’revolucionara“ dok ’’lavina
kotrljajućih tegova na nogama pritiska“ i apatija uništava sve i svakoga...
... Dok sam bio student
ružio sam često
čitao ’’Praxis“,
polemizirao vješto,
anarhizam mi je bio u
krvi, svi na barikade,
sanjao sam kako vodim
proletere mlade...
... Generacija bivših anarhista i
buntovnika zahvaćena beznađem ’’ordinira za šankom i zuri u prazno“... Svuda
okolo vlada odsustvo bilo kakve perspektive, dok ’’šljakeri stoički drmaju
lozu, a deca se ljube po ulicama i živo im se jebe za sve!“ ... Ravnodušnost
razara tkivo društva iznutra i temeljno...
... Moje društvo za šankom
ordinira od 19 do 22
ono niti eksa niti galami
zuri u prazno i truli
šljakeri spavaju po
tramvajima
djeca se ljube na ulicama
...
Džonijeva
vizionarska moć je zastrašujuća. Gledajući iz današnje perspektive sve je
gotovo isto (osim što se možda vreme ’’ordiniranje za šankom“ pomerilo iza
ponoći, pošto više niko ne radi i smisao dnevnih aktivnosti u potpunosti se u
među(ne) vremenu zagubio), osim što je mnogo beznadežnije, apatičnije, trulije
i dalje smrdi od laži i nehumanosti... Džonijevo samoizgnanstvo u Holandiju
samo je kruna svega onoga što se proteklih decenija izdešavalo... Najavljeno,
ali uzalud...
Duh
vedrine i dobrog starog melodičnog beat sounda donose lepršave ’’Volim te
kad pričaš“ (ukrašena Benčićevom flautom) i Leinerova ’’Ne prodajem
nasmiješenog psa“, opuštena gradska priča, dobri duh Branimira Štulića i
njegove autentične poetike. Zatišje pred novu političku buru, tako senzibilno,
toplo, stilizovano u najboljem Azra maniru, tako specifičnom i miljama dalekom
od drugih bledih kopija svetske scene...
...’’Proljeće je 13. u decembru“ nadire
u čuvenom Džonijevom borbenom maniru na talasima zavijajuće gitare i čvrstine
ritma... Revolucionarni duh ’’Praškog proljeća“ i burne 1968. godine izvire
između redova, osnažujući upitanost autora nad sudbinom i istorijom koja se
ponavlja i pamti sve...
možda te provocira
... O čemu zapravo govori jedna od
ključnih Džonijevih političkih protestnih pesama, jedna od njegovih bolno
iskrenih i ogoljenih opservacija na temu demagogije, represije sistema i svih
večnih samozavarajućih priča o iskonstruisanoj stvarnosti od strane ’’oslobodilaca“
i pobednika? Postojala su dva veoma česta mišljenja: prvo je bilo da ova
borbena pesma govori o 13. decembru 1981. u Poljskoj, o trenutku uvođenja
ratnog stanja od strane tadašnjih Komunističkih lidera u strahu od invazije
SSSR-a, kao odgovor na talas protesta sindikata ’’Solidarnost“(koji se spominje
i u pesmi ’’Poljska u mome srcu“ sa albuma ’’Sunčana strana ulice“)... Tog
jutra, ’’proleća u decembru“, Vojček Jaruzelski, general i poslednji
komunistički lider Poljske obavestio je putem medija sugrađane da su tenkovi
izašli na ulice širom zemlje, da se uvodi cenzura i zabrana okupljanja, gušeći
ono malo slobode osvojene sindikalnim protestima pod Lehom Valensom kao
liderom... Usledila su hapšenja opozicionara, zabrana sindikata, dok je na rudare
koji su se usprotivili uvođenju ratnog stanja otvorena vatra... Drugo mišljenje
bilo je da je pesma posvećena Titovoj represivnoj vladavini koja se u to isto
vreme odnosila na gušenje protesta poznatog pod nazivom ’’hrvatsko
proljeće“...
Kružni tok
istorije naše gluposti stalno nam se obija o glavu, kao i zlodela koja činimo
upravo vlastitoj deci i njihovoj budućnosti koju smo potrošili... Štulić
rezignirano postavlja ključna pitanja, čudeći se u neverici: dokle više? Umesto
odgovora Azra nudi jednu od najlepših ljubavnih balada domaćeg rock and rolla –
Ako znaš bilo što, ukrašenu melanholijom saksofona, zatim nežnošću,
toplinom duše i prelepim Džonijevim vokalom... Nakon barikada i pokliča
rezigniranog anarhiste, Džoni se privija uz voljenu ženu i nežno joj šapuće
bisere na uho... Predivno, nestvarno senzualno i senzibilno ...
...’’Ljudi samoće“
istražuju slutnje urbanih paranoja ...
... Netko me voli, dušu mi
nudi
netko je stranac
isto kao i ja...
Iza
ugla očekivanog i slućenog uvek se krije neko kome smo potrebni, ko nas traži
ili neko ka kome stremimo celim svojim bićem i putem zbog kojeg i jesmo svi na
ovom svetu – našem, jednom jedinom i jedinstvenom... ’’Strah od smrti“
nastavlja u jednostavnom, opuštenom tempu šetnje gradskim ulicama i
egzistencijalnim nemirima – straha od smrti i prepuštanja melanholiji koja vodi
ka dnu... Ironičnim tonom Džoni neprestano zaviruje u duše, osvetljava iznutra
sve naše slabosti, slutnje, prikrivene želje postavljajući suštinska pitanja
postojanja... Veoma mnogo istinskog života izvire iz njegovih oporih stihova
snažnog emotivnog naboja i beat zvuka, osobenog pogleda na rock and roll...
Prizvuk razigrane ironije i priče o bivšem pajtosu – muzičaru Juri Stubliću
(frontmen benda Film) prepliće se sa lepršavom melodijom i zvukom saksofona u ’’Roll
over Jura“, aludirajući na muziku pedesetih, a onda ponire u dubine
džonijevskom iskričavom gitarom naglašene ’’Naigled lijepa“ – rafinirana
solaža, plesni reggae-ska ritam – baš onako cool... Fantastična ljubavna tema
žestoko nabijena jakim emocijama i senzualnošću koja se naprosto oseti, od
kojih sve nežno treperi.
... Azra ovim antologijskim albumom
briljira u svom mikrokosmosu jednostavnih, beat, melanholičnih ritmova, plesnog
reggaea i poetske dubine koju donosi Džoni svojim moćnim impresijama – gotovo
teatarska atmosfera i kontemplativno nadahnuće, uvek sa nekim samosvesnim
pomakom u odnosu na uobičajeno i trivijalno... Lepršavi tonovi, obogaćeni
duvačima i ska ritmom provejavaju i gorčinom ironije pesme ’’ Hladan kao
led“... Ustajala žabokrečina Austrije, nekadašnje uzavrele monarhije, hladi
Džonija kao led i ubija beznađem, a onda, kao kontrast, izvire iz zvuka orgulja
ugodna ’’I nikom nije lepše nek je nam“, prikazujući Štulića u izuzetno
vedrom i humoristički nadahnutom izdanju. Za kraj prvog dela ostavljena je
gorka politička pilula ’’Iran“ – tamo gde ’’imam pretvara moru u
Teheran“. Vesela melodija uspostavlja neophodni kontrast ’’rasapu ludosti“...
Apokaliptična vizija modernog sveta otvara se pred čulima slušaoca koji su
umeli da čuju i vide dalje... Neman budućnosti koju upravo živimo izvirala je
iz svake rilne albuma koji je na zloslutan način zaokruživao jednu priču, jedno
jedinstveno vreme, celinu koja se decenila sklapala poput edgarallanpoovskog ludila...
Drugi
deo filigranske Azrine storije otvara božanstvena ljubavna tema ’’Čudne
navike“ i nudi nove lepote Džonijevih stihova...
... Dolazi mi iznenada
kada to ne očekujem
traži razlog da mi spusti,
uvaljuje mi komplekse
ona ljubi preko volje
vjerujem da nije zla
ali ipak ima čudne navike
...
Sjajan ritam
iz kojeg prosto izvire pritajeni Džonijev vokal, ironičan, iskričav, uvek
spreman na bespoštednu borbu i praštanje... Čudesno jedinstven rock and roll, u
nekom neuobičajenom teatarskom, plesnom ska ritmu i pop magiji melodičnosti, a
opet dovoljno drzak da iritira neupućene... ’’Nije O.K.“ i ’’Tanka
crna linija“ nastavljaju u pomirljivim, prijatnim tonovima druge strane
filigranskih džonijevskih vizija i fantazija... Na trenutak ’’Pavel“
zadire zloslutnošću i čudesnim unutrašnjim (ne)mirom u mračne političke vode...
... Pariz ti je dao sebe,
dio neba zauvijek,
što te muči na kraju puta
sjećaš li se Španije,
zanima me da li bi opet
išao u rovove
oh, Pavel, neman je pred
vratima...
Govoriš mi o ideji, o
patriotizmu nacije
da li je to skup interesa
nekorisnih ljudi
ili nešto vrijedno robije
razgovarajmo o slobodi,
sjećaš li se Španije?...
... Nemirni duh revolucionara razmatra
neke od bolnih dilema, pitanja i smisla bilo kakve borbe... Ironični tonovi
pokušavaju da uhvate fluidni duh fantoma slobode... Uzalud... Neman je
već pred vratima – ući će, bez kucanja, desetak godina kasnije, ratnih
devedesetih... ’’Gomila nesklada“ i ’’Slučajan susret“ mirno teku
u susret gospođici ’’Mirni“, jednoj od nezaboravnih Džonijevih ljubavi –
zaodenutoj seksom, tajnom, neodoljivošću požude...
... Mirna Crnobori glavna je
junakinja pesme ’’Slučajan susret“, što je i sama potvrdila u filmu ’’Kad
Miki kaže da se boji“, 2005. godine (sjajan dokumentarac koji govori o
Džonijevom životu i pesmama, kroz priče likova o kojima je pevao i mase
prijatelja i poznanika koji su sedamdesetih i osamdesetih bili deo njegovog
životnog miljea, okruženja u Zagrebu)...
’’Džoni je bio jedna vrlo
pozitivna figura, blag čovjek, osjetljiv i u kontaktu sa ljudima vrlo oprezan.
Nije figurirao kao važna faca u početku, bio je neobična ptica u jatu, čudan
čovjek. Bili smo komšije, prozor do prozora, i te pjesme su moje, iako se nikad
nisam potpuno osjetila kao njegov prijatelj“, rekla je Mirna, koja danas takođe živi u Holandiji.
... Jednostavne slike jednog sasvim
slučajnog susreta i strasne ljubavi... Iz dubina prošlosti pristiže još jedna
fantastična ljubavna balada – ’’Kao ti i ja“, zastrašujuće
senzualan, čulna, bluzirana, lepršava, prozirna, saksofonom džezirana, topla,
sva u ’’dodiru usana i oznojenih tijela“...
... Jutro na obali, kao ti
i ja,
napušteni brodovi
plivaju lijeno
rastočene olupine, kao ti
i ja ...
Briljantna
poetika, u saglasju sa kristalnim, dirljivim solažama na saksofonu i gitari,
kao eho srca i duše dvoje romantičnih ljubavnika, negde u daljini nestvarnog
ostrva mašte, nakon brodoloma civilizacije koja je ohladila sve svojom
gramzivošću i ispraznošću... Izvrsna džonijevska produkcija koja produbljuje
melodiju do same srži hipersenzibilnosti, dodira usana i ženine topline...
Poetiku nežnosti razbija nova ironija ’’Puta za Katmandu“ kojim ’’usrana
šminka defilira“... ’’Prokleta mogućnost izbora mora da postoji“ upitno jetko
konstatuje Džoni u furioznom tempu i gorčini ukusa još jednog razočaranog
buntovnika...
Cinična
ljubavna priča o ’’konvertibilnoj“ vezi sa ’’Strankinjom s plavim eyes“
surove su slike primorske stvarnosti i moralnih dilema, u nekim uvrnutim,
neodređeno zatamnjenim Azra tonovima... Manje inspirativan momenat albuma,
lagani gubitak daha i koraka ... ’’Život običnog tempa“ klasičan je
Džonijev opori komad, ’’nalik na ličinku što čuči u tami“, osenčen ironijom,
razočarenjem i melankolijom iz potkrovlja bluesa... Stari dobri setni Džoni,
prevejani urbani vuk na horizontu nedodirljivih i onih što uvek vide dalje i
bolje od ostalih... ’’Hladni prsti“ se neprimetno uklapaju unutar
raskoši ’’Filigranskih pločnika“ ne oduzimajući previše od besmrtnosti i
veličanstvenosti emocije... Ležerni i prihvatljivi poput ’’32 956“,
pesme kabaretske atmosfere i lepršavog, vodviljskog ugođaja... Jedno od
(ne)mogućih džonijevskih pesničkih nadahnuća – bez velikih dubina i pretenzija,
onako šmekerski, iz offa... ’’Gorki okus“ donosi novu vrstu senčenja
ljubavi, razočarenja, neverice, tišine u srcu, dovodeći priču do samog kraja i
epohalnog finala – naslovne ’’Filigranski pločnici“, prepune zloslutnog
’’baruta“ i nekih od ključnih stihova Džonijeve poetike i vizije...
... Ja sam kralj, sudbina
je metresa,
sa zatamnjenim očima,
upravo prelazi ulicu na
vrhovima prstiju
grobnica za Borisa...
Čovječe, ako želiš da
saznaš
pristani na sve,
ako želiš da mijenjaš
ljude
ne odmeći se...
U
svom filigranskom, rafiniranom stilu Džoni i Azra laganim tempom i kraljevskim
mimohodom zaokružuju jednu priču ’’pristajući na sve“ u narednih nekoliko
godina, u želji da menjaju ljude ’’ne odmećući se“... Bio je to kraj
jedinstvene magije trojice vanredno dobrih i kreativnih ljudi i umetnika, kraj
njihove zajedničke misije i zamaha do tada neviđene energije, smelosti,
provokacije, bunta i siline udara...
... Bend Azra postojaće u različitim
postavama i narednih desetak godina, nestajući u haosu raspada zemlje koja ga
je svojim izazovima i duhom stvorila... Postojaće, ali magija početnog perioda
iščileće zajedno sa razlazom prve, legendarne postave Azre – Džoni,
Hrnjak i Leiner dali su joj neponovljiv muzički i poetski pečat, neostvariv u
bilo kakvoj drugoj kombinaciji... Filigranski pločnici jedinstvena su
retkost jugoslovenske rock and roll scene, unikat bisernog sjaja, dragocen sam
po sebi... Jedna od ključnih slika unutar mozaika društva i vremena kojih više
nema, muzički zapis duše koja je obeležila poslednju epohu svih naših nadanja i
kakve-takve normalnosti ... Ostali su samo snovi i muzika kao pomen na sve one
koji su makar nešto pokušali... I Džonijeva nepogrešiva dijagnoza o
’’pločnicima punim baruta“ koji su u međuvremenu nestali u haosu devedesetih
...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.