Boemski, čudesni svet pesnika Aleksandra Sekulića...
Majstore zatekoh
na krovu stare kuće
menjaju slomljen crep
majstori na krovu
majstori unutra
majstori, majstori
ko vas je zvao
zašto dirate moj crni krov
na kojem stoji roda bela
na kojem raste trava kudrava
moj krov u podnožju dugog veka
zašto ste mi kuću zauzeli
zašto ste napali
čekićima ekserima
četkama bojama
majstori majstori
izlazite pustite me
da sam kuću uređujem
ne čuju oni
ukucavaju moje kosti
farbaju mojom krvlju
iznose iz mog srca
nameštaj stari
nepodnošljivi majstori
njih trideset sede na meni jednom
doći će kažu čuven gost
loviće maglu po šumarcima
sa tvojom će se kućom sudariti
mora da bude kao iz bajke
evo tebi ogledalo
češljaj smeh u njemu
lice ti je poduprto
železnom tugom
majstori majstori
šta ste učinili
to nije moja kuća
to moj gost nije
to više nisam ni ja
... Nije boem pijanica. Mora da ima težinu, da ima
duhovno pokriće, u svojim stihovima, slikama, u smislu, i onda je sve u redu…
Pesnik ne laže, ne zato što neće, već on to ne može…
... Ima nešto, nije harizma nego neka energija, i znaš
da se ona negde prostire, da te se neko seća. Ne želim da mistifikujem, ali to
je kao u nekoj telepatiji, pominje te neko, ko zna u kom vidu ti se to vrati.
Možeš napisati stotinu knjiga, o Jesenjinu, Pasternaku, Ani Ahmatovoj, protiv
ili za, svejedno. Ništa se ne menja, oni postoje. Jesenjin je kao nekim
omotačem ovio svet, on je svuda. Možeš da ga obaraš, mogu da ga ruše
postmodernisti i drugi, mogu da pričaju, avangarda traje dvadesetpet godina, a
on traje evo sto godina, za početak. On je pobegao svakom ocenjivanju. Možeš i
za „Gorski vijenac“ da pišeš ovo ili ono, Milton i slično, a Njegoš je za mene
nešto u ravni Getea, Šekspira, Puškina. Matija je u pravu, kaže da se osvrne
kad čuje da ga sa Njegošem upoređuju. Pesnicima je najteže u Crnoj Gori posle
Njegoša. Savladati tu inicijalnu pesničku sujetu, tu neminovnost upoređivanja.
Ja ne verujem, baš, da Njegoš pomaže pesnicima. On je naka planina iznad glave
i moraš je biti svestan. Ko će nastaviti tamo? A opet, ko pristaje da ne bude
najveći?
... I svoje
„Majstore u kući“ sam objavio u „Ježu“. Ta slava pesnička… zove te ta slava,
vuče, i pored sve težine pobune protiv sredine i konkretnog. Slava je nešto što
se normalno pojavilo, nas je znala ondašnja Jugoslavija. Poezija je nešto
značila o tome se pričalo. Možda smo se nečega oslobađali, podsvesno.
Primamljivo se setiti onih naših muka, ono što se preko poezije pretvaralo u
neku našu slavu. Nisi razmišljao, nisi imao slavu u vidu dok si pisao pesmu.
Vuče te to, uđeš u to, usred nekih reflektora, i trčiš kao zec zaslepljen. Teško
je znati ima li pesnik osećanje slave – je li to kod žena, u naciji si važan,
mediji, kafana. Slava ti ne pomaže mnogo da živiš. Skupo smo je plaćali, nekim
životom, valjda. Ona je, ja ne znam, smelo je reći, da talenat i slava idu
zajedno. Čim nešto uradiš čime si zadovoljan, a potpomognu ljudi i mediji, imaš
to osećanje. Ne popularnosti, to je jeftino. Slava ima težinu, čak i u toj
ukletosti. Ima pesnika koji pišu i pišu, i koji se upinju da ih čitaš, ali
pored svega je pitanje dara, neko ima, neko ne. Kritičari ne stvaraju slavu,
možda pomognu, stihovi donose ime.To što je velika muka i stradanje, kad
napišeš to što si platio, kad to postane poetika, Estetika, pomisliš na nekakav
cinizam… to neko čita, ti mu daješ da uživa u tvojim mukama. Kako to nazvati?
Sav taj proces, od muka pesnika do čitaoca, je cinizam. Slava nije osećanje
koje ti društvo daje, ona je subjektivna, ona je dio pesme. Kad nešto narođeno,
fikciju, daš. Izvor moje slave nisu ni anegdote po novinama, ni radio,
televizija. Narod je moj medij, to je neposredna slava, iracionalna slava. Čim
si ispunjen poezijom, ispunjen si slavom. Ugasilo se mnogo toga, ali se pamte
Budine reči nad zaspalim pesnikom, u Klubu književnika: Zaspala je životinja,
umorila se. I to se, naravno, pamti. A niko se ne seća rasprava Mihizovih.
Sećaju se gluposti više nego čega drugog. Poezija ima neku moć, pa su i zbog
ovog i zbog onog, mnogi dolazili u kafanu da nas vide i čuju. A ako stavimo
ruku na srce, to su bile velike svinjarije. Ima i naličje slava. Kad saznam da
imam književno veče, ja sam kao vezan, kao uhapšen. Zbog nastupa sam se i
propio. Mi znamo što je iza toga, Ranko, Brana, mnogi, da se iskradem i
popijem, da nađem piće kako bih govorio hrabro, opušteno. Iza slave stoje svi
mogući poroci. Pesnik je neka vrsta sveca, a svetac ima onu auru, to je nešto s
njim, ne možeš ih juriti da te obasipaju… pesnik je kontraverzno biće. Imaš
osećanje, u nekoj sredini, a pesnik je neverovatno osetljiv, on misli i ono što
drugi koji ga gledaju misle, i svoje. Ponekad je normalno, osećaš svoje
prirodno biće… Istina, ja nisam jedinica za merenje skandala. U mladosti su
neartikulisana osećanja, ona se u starosti inteziviraju. Zamisli, Lazu Kostića
i Lenku, pa da, recimo, čuje onu pesmu u kojoj mlada devojka starcu sedu bradu
miluje...
... Kad smo
mi u pitanju, kad sam ja u pitanju, sve te opšte i trivijalne asocijacije
vezane za kafanu – naprosto otpadaju! Radije bih takva mesta nazvao stanicama u
pustinji, npr. stanica u pustinji „Kod dva bela goluba“; stanica u pustinji
„Pod lipom“; stanica u pustinji „Šumatovac“ itd. itd. Vidite kako tu sve leti,
lista i zeleni. U stanici u pustinji nismo unosili pištolje i noževe, nego
plodove mora /sa naših moreplovstava/ plodove duše. Ja li tako bilo? Stanica u
pustinji „Klub književnika“ nije ni to Orvelova životinjska farma, mada su se
mogle naći po koja svinja, mali majmun, magarac, često su brkali Peru Vola i
Lazu Konja / Laza nas je ispravljao da je „on Konj, a Pera je vo“/. Zašto je
stanica u pustinji? Šta ćeš da jedeš – pesak? Šta ćeš da piješ – da sisaš mleko
kamile. Pesnici su bili izgnanici, bili su saterani u „Poslednju šansu“ /
stanica u pustinji u Tajšmajdanskom parku/. Kad danas o tome razmislim dolazim
do ozbiljnog zaključka da su pesnici u tim stanicama u pustinji „osnivali“ prva
mala privatna preduzeća. Morali smo negde boraviti /jeste, naš boravak u paklu/
morali smo vodu u alkoholu da pronađemo! Ne pamtim da je neko tih godina pojeo
hamburger. Prase, da, pa i pečeno jagnje na književnoj turneji po Pešterskoj
visoravni...
Svoje prve
pesme srpski književnik Aleksandar
Sekulić (1937- 2009) objavljuje 1959. godine u modernističkom časopisu ’’Delo“
(Neutešne pesme). Sarađuje u ’’Studentu“, ’’Mladosti“, ’’Vidicima“,
"NIN“-u, ’’Beogradskoj nedelji“, ’’Stvaranju“, ’’Politici“. Između 70-tih i 80-tih godina objavljuje u
svim važnijim listovima i časopisima (’’Književne novine“, ’’Delo“, ’’Pesničke
novine“, ’’Književna reč“, ’’Stvaranje“, ’’Ovdje“, ’’Oko“). 80-tih i 90-tih,
nastavlja saradnju sa ovim i drugim glasilima (’’Savremenik“, ’’Srpski
književni glasnik“, ’’Letopis matice srpske“, ’’Sveske“)...
... Sekulić je bio član Uredništva Srpskog književnog
glasnika. Devedesetih godina, u najvećem dnevnom listu na Balkanu, ’’Politici“,
Sekulić je redovno objavljivao svoje tekstove.
Aleksandar Sekulić je član Udruženja književnika Srbije od 1969. godine.
O njegovom radu pisali su Srba Ignjatović, Čedomir Mirkovič, Adam Puslojić,
Milorad Blećič, Ranko Jovović i Milan Nenadić.
Aleksandar će ostati zapamćen kao izuzetni govornik, koji je uspevao da
svojim oratorskim kvalitetima i izražajnošću osvoji publiku na mnogobrojnim
književnim susretima. A. Jerkov za njega kaže da ’’njegove stihove ne treba štampati nego izdavati snimljene na kaseti“.
To dokazuje i scenski prikaz pesme ’’Majstori, majstori“ u obradi I. Rastegorca
(video snimak), kao i TV emisija u ciklusu ’’Pesničke vedrine“...
... Aleksandar Sekulić je jedan od osnivača klokotrizma - književnog pravca nastalog
toku sedamdesetih godina dvadesetog veka. Pisao je o klokotrističkoj umetnosti
traktate, članke, projekte za klokotristička dešavanja u ’’Delu“, ’’Sintezama“,
’’Oku“, ’’Književnoj reči“ – ’’Mnogouglo jaje“, 1979. ’’Prvi znak ludila“ -
Klokotrizam, Kruševac, 1983. godine. Klokotristi su eksperimentisali sa
književnom formom u cilju nadilaženja pravila i estetskih normi umetnosti...
... Klokotrizam
nije imao definiciju… pesnik je iznad toga, kao Šagal, Pikaso, jedno vreme im
je nešto zanimljivo, ali svako od njih je ostvario svoju ikonografiju, sebe
konačno. Klokotrizam je, iskreno, bio neko druženje, a drugo, u vezi s tim,
nismo ni sami bili apsolutno ubeđeni. Ne možeš postojati u kolektivnom duhu,
pesnik to ne trpi. Ne može se iz uglova raznih… ostavimo to Iljfu i Petrovu.
Klokotrizam je hteo da bude način, da kaže kako čoveka ošišati na trgu i u
berbernici nije isto. On je hteo nemoguće, polazi od stava da se iz svakog
čoveka izvuče kreativnost...
... Klokotrizam
može biti pokret u smislu skupine, može biti i pravac u smislu okrenutosti
prema svima koji su svojom kreativnom energijom mogli da budu u funkciji
zajedničkog dešavanja. Klokotrizam je prva poznata populistička avangarda,
dakle bez atributa isključivosti, bez monopolisanosti na sopstvenu duhovnost.
Klokotrizam ponajpre jeste zbir individualnih duhovnosti, njihovo utapanje u
zajedničko, klokotrističko događanje tzv. sutua/k/cije, duhovno prožimanje,
često po svom nahođenju i po vlastitoj inicijalnosti.Tako nepotpisan i
neautorizovan, on je blizak freskoslikarstvu u našim manastirima, vizantijskoj
ikonografiji, ali bez ikakve sputavajuće svesti. Klokotrizam je izašao iz
salona, dešavao se svuda, na trgu, ulici… klokotrizmu je pogodovao otvoreni
prostor za otvorene ideje. Klokotrizam se čak dešavao i dešava mimo znanja
pozvanih klokotrista. Reći ćete da je to klokotrističko buđenje. Pa i jeste!
Klokotrizam je čudovište koje je gutalo sve, čitava umetnost u njega je
ubacivana kao sirovina, gutao je ime i slavu svojih roditelja. Zbog toga su
elitisti i pretendenti na besmrtnost pljuvali na njega /bukvalno i to je
klokotristički projekat/, a oni njegovani za /i od/ lepe umetnosti, potpuno
zbunjeni, grizli su nokte ili u dodiru sa klokotrizmom pomišljali su na „smak
umetnosti“… Televizijski reditelj hvatao se za glavu kad je u jednoj emisiji
uživo procurila špica sa imenima Adama Puslojića, Ivana Rastegorca, Joana
Flore, Srbe Ignjatovića, Branimira Veljkovića, Aleksanda Sekulića i jedne
kokoške iz okoline Beograda. Ali je isto tako oduševljavao najveće umetnike,
pesnike, slikare, vajare, arhitekte, sportiste /naše i svetske/. Klokotrizam je
lako, kao muzika, mogao da preskoči granice…
... Četiri decenije kasnije, nakon prvog, sudbinskog,
mog ’’slučajnog“ susreta sa ovom pesmom nad pesmama, tako univerzalnom u svom
buntu i upitnosti nad sudbinom svakog od nas barem malo drugačijih, samosvesnih
i neprilagođenih, ljudi koji isključivo slede vlastito, boemsko, iskreno srce i
nisu nošeni dahom apokaliptične oluje koristoljublja i uskogrudosti palanke
koja nastoji da potre čitav svet, niti u stanju da prodaju svoju iskrenu veru
za večeru, ostaje ista ona upitnost, sa mnogo više gorčine i sarkazma nego na
početku priče, ostaje da lebdi u vazduhu, vazduhu koji je vremenom pretvoren u
nesnosnu zagušljivost jednog društva koje je nesagledivo potonulo u svom
nakaznom duhu malograđanske uskogrudosti majstora ... majstora ... u kući bez
temelja, sagrađenoj na pesku vlastite nemoći, gluposti, samoljublja idiota koji
bi sve da prepravljaju i svuda guraju svoj balavi nos...
Majstori
majstori
šta ste učinili
to nije moja
kuća
to moj gost
nije
to više nisam
ni ja...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.