Tomas Man ga je nazvao ’’potomkom Fjodora Dostojevskog i Fridriha Ničea“, Čarls Bukovski ’’najvećim piscem koji je ikada živeo“, nobelovac Isak Baševis Singer ’’ocem savremene škole književnosti u svakom smislu“ od kojeg potiče ’’čitava moderna škola fikcije dvadesetog veka“. Svoju blistavu spisateljsku karijeru počeo je 1890. Reč je naravno o kultnom norveškom piscu Knutu Hamsunu (1859-1952), umetniku i beskompromisnom borcu za svoje ideale koji je svojim obimnim delom i kontroverznim životom (dugim više od 9 decenija) obeležio svet književnosti kraja 19. i prve polovine 20. veka, postavši još za burnog, lutalačkog života osobenom legendom, dobitnikom Nobelove nagrade i čovekom punim protivurečnih stavova, ali vanrednog književnog stila i britkog jezika, neobičnih životnih pogleda i političkih stavova... Hamsun slovi kao jedan od najinovativnijih i najuticajnijih književnih stilista dvadesetog veka, pionir upotrebe književnih tehnika kao što su tok svesti i unutrašnji monolog, neko ko je snažno uticao na književne velikane poput već pomenutih Tomasa Mana, Čarlsa Bukovskog, Singera, a potom i Kafke, Hemingveja, Hesea, Henrija Milera i Maksima Gorkog... Sedam decenija duga i uspešna spisateljska karijera, tokom koje je napisao preko dvadeset romana, zbirku poezije, više pripovetki i pozorišnih komada, putopisa i eseja, začinjena je Hitlerovom umrlicom koju je napisao nedelju dana nakon diktatorove smrti... Hamsunov opraštaj od sveta – remek delo Po zaraslim stazama (1949), predstavljalo je fragmentarno-dnevnički prikaz zatvorskih posleratnih godina (upravo zbog čudesne podrške Hitleru i norveškoj kvislinškoj vlasti), zaključno sa završetkom suđenja iz 1947.. Lucidni umetnik, uprkos poodmaklim godinama, volšebno i nenametljivo gradi još jednu izuzetnu životnu storiju, pokušaj skidanja etikete izdajnika. Blagi šeretski osmeh i lakoća pripovedanja koja ga vraća na pijedestal besmrtnih, čine ovo delo još jednim vrhuncem neponovljivog i više nego autentičnog života i rada čoveka za sva vremena...ili bar za one literarne posvećenike koji ne podležu bilo kakvim predrasudama okoštalog sveta...
... Još i dan-danas nosim u sebi mučna sećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni. Ne može se to izmeriti, ne postoji za to mere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samoga korena. Gde je krivnja tome? Nigde posebno, nigde naročito, već u sistemu. Vladavini nad živim životom, pravilima bez intuicije i srca, u psihologiji tačaka i rubrika, u celoj jednoj nauci koja prkosi znanju. Drugi možda mogu podneti to mrcvarenje, no to se mene nimalo ne tiče, ja ga podneti ne mogu…
... Svojeglav i
dostojanstven, usamljen i dosledan isključivo samome sebi, Hamsun izranja iz
tame zlokobne zablude nailazeći na zid mržnje i poniženja od strane svojih
zemljaka kojima je posvetio sav umetnički rad, pa možemo reći i vlastiti
život...
... Pre nego što je u časopisu Ny Jord odštampan jedan od presudnih Hamsunovih romana, temeljac
njegovog ogromnog književnog opusa - Glad,
iz štampe izlazi izuzetno satiričan opis Amerike, knjiga Duhovni život
moderne Amerike, povodom čijeg izlaska Hamsun drži predavanje u studentskom
udruženju.Oštrim i veoma negativno obojenim tonovima pisac razara mit u nastajanju,
čudesnu pošast koja će obeležiti čitav 20.vek...
... Postoji
glupost koja spas sveta i njegovu budućnost vidi jedino u izgradnji železničkih
pruga, socijalizmu i američkom blejanju i meketanju. I nova kultura gotovo da
predstavlja tu glupost. Ona je taj kuriozitet uz koji svojim sredstvima
pristaju milijarderi…
... Kao mladi
pisac, Hamsun se protivio realizmu i naturalizmu, i kao glavni cilj modernizma zagovarao
prikazivanje zamršenosti ljudskog uma, tvrdeći da pisci treba da opisuju ’’šaputanje
krvi, i molbe koštane srži“, pa je u skladu sa tim bio
predvodnik neoromantičarske pobune na prelazu dva veka, posebno romanima ’’Misterije“ (1892), ’’Pan“ (1894) i Viktorija (1898), a
najposebnije svojim romanom prvencem „Glad“
(1890), koji mnogi nazivaju ’’književnim
otvaranjem dvadesetog veka i delom kojim počinje književni modernizam“. Nakon
više od trideset godina napornog života i rada, Hamsun se napokon probija
romanom Glad, objavljenim 1890. godine (prvi odlomci romana pojavili su se anonimno u jednom
danskom časopisu već 1888, dve godine pre celovitog romana). Bila je to jedinstvena
priča o mladom piscu iz Kristijanije (današnjeg Osla), njegovom životu u bedi,
gladovanju i poniženju, kao i dostojanstvenoj borbi za život i konačno priznanje.
Bio je to impresivni roman, psihološka drama nabijena jakim emocijama koja prati doživljaje izgladnelog mladića koji tumara
ulicama Kristijanije u potrazi za mrvicama hleba, mladića čiji se dodir sa
realnošću progresivno smanjuje kako vreme odmiče, baš kao i njegova sposobnost da očuva masku uvaženog
građanina, mladića koji se psihički i
fizički raspada, zbog svoje nesposobnosti ili nespremnosti da
nađe svakodnevni posao, jer to smatra nedostojnim svojih veština i darovitosti… Roman
otvara sledeća misao:
... To je bilo u ono vreme kada sam kao skitnica
živeo i gladovao u Kristijaniji, u tom čudesnom gradu koji nikoga ne pušta od
sebe, ne udarivši svoj žig - na koju se u nastavku romana nadovezuju očaj i
rezignacija... Kako sam se samo lagano, ravnomerno i neizbežno spuštao sa
stepena na stepen! Na kraju krajeva, ostao sam, zamalo, samo u onom čemu me mati rodila; nisam imao čak ni
češlja, nisam imao ni jedne jedine knjige koju bi mogao čitati, kad bi mi bilo
odveć teško na duši…
… Na ogoljen i impresivan način Hamsun otvara pred
očima čitaoca turobnu socijalnu dramu, jezivu životnu priču obojenu dozom
ironije i neverovatnom snagom duha koji veliča ljudsko dostojanstvo i u
trenucima najtežih čovekovih iskušenja - momentu kada gotovo beznadežan stoji
pritešnjen uz zid srama i poniženja. Kad bi samo bilo štogod da se pojede na
ovako divnom danu! Utisak toga veselog jutra sasvim me obvladao, obuzela me
neka neodgovorna radost, te stadoh pevati od sreće bez ikakvog bitnog uzroka.
Izdržavajući se pisanjem novinskih članaka u gotovo nemogućim uslovima: bez
hrane, loše odeven, kao podstanar u brojnim straćarama, zanemaren i zaboravljen
od svih, ali nošen uvek nekom čudesnom energijom i vedrinom, Hamsun vodi surovu
životnu bitku za golu egzistenciju:
... Odlomci iz onoga čemu su me učili u detinjstvu,
zatalasaše mi se u mozgu, u ušima mi odjekivahu reči iz Biblije, ja tiho stadoh
govoriti sam sa sobom, s osmehom nagnuvši glavu u stranu. Zašto da se brinem o
tome šta ću jesti, šta ću piti i u šta ću obući kukavno boravište za crve, koje
se na zemlji zove telom? Zar se otac moj nebeski neće pobrinuti za mene, kao i
o pticama nebeskim, zar on nije pokazao svoje milosrđe ukazavši na nedostojnog
roba prstom svojim?. Iscrpljen i ponižen, čovek svakodnevnu patnju nadilazi
iskrenom verom u Boga, kao i čudesnom radošću življenja koja svoju snagu crpe
iz vanvremenskog, nestvarnog i nepojmljivog...
... Cela nedelja dana prošla je u sjaju i radosti.
Izmigoljio sam se iz nevolje i toga puta jeo sam svakog dana, trezvenost mi je
rasla, i ja sam smišljao jedno delo za drugim. Radio sam na tri ili četiri
članka, koji su oduzimali mom sirotom mozgu svaku iskru, svaku misao koja bi u
njemu ponikla, i činilo mi se da mi je posao ispadao za rukom bolje no pre…
… Univerzalnu notu i karakter ovom moćnom Hamsunovom
delu daje nivo priče koji veliča ljudsku čast, karakter i pre svega
dostojanstvo, psihološki produbljen i višeslojno naslikan. Jedan siromašan
inteligentan čovek finiji je posmatrač nego bogat inteligentan čovek. Siromah
pazi svaki svoj korak, sumnjivo prisluškuje svaku reč koju čuje od ljudi u
susretu; svaki korak koji on preduzima postaviće kako njegovoj misli, tako i
njegovom osećanju neki zadatak. On je pronicljiv i prijemčiv, on je iskustvom
oproban čovek, njegova je duša izranjavana, prekaljena. Hamsun otvoreno
staje na stranu obespravljenih, dajući vlastitoj drami duboko humanističku
notu...
... Glad je
u mnogo čemu autobiografsko delo koje lagano podiže zavesu nad onim strašnim i
gorkim vremenima koja je sam Hamsun proživeo u Christianiji tokom svoje gladne
mladosti. Osećaj ledene ravnodušnosti, ljudske hladnoće - s kojima se Hamsun
suočio tih dana - potpuno je prešao u roman. Njegov junak, koji je proživljavao
tešku telesnu patnju od gladi, opisanu s izvanrednom izražajnošću, suočen je s
gotovo potpunim prezirom prema vlastitoj ličnosti od strane drugih. Tek negde
na dnu svog života, u bednim, prljavim ’’sobama za posetioce“, među potištenim
ljudima, otupelim od potrebe, prikazanim u duhu bliskom karakteru opisa Dostojevskog
o petrogradskim neuglednim delovima grada, junak pronalazi nešto što podseća na
saosećanje ili, u svakom slučaju, razumevanje njegova položaja. Društvo, takvo
kakvo jeste, ne želi znati ništa o svojim izopštenicima, o onima koji su bačeni
na marginu života, jer je svaka osoba u ovom društvu zauzeta sobom, svojim
mislima i delima (poput antijunaka u mnogim potonjim književnim delima
dvadesetog veka – od romana Henrija Milera i Bukovskog i čudesnog spleena
Pariza i Los Anđelesa u kojem tavore brojni marginalci savremenog društva, do
recimo strave i užasa ’’Niko i ništa u Parizu i Londonu“ Džordža Orvela,
socijalnog dna velegrada koje potire i poslednju iskru svetlosti i ljudskosti,
onog humanog u čoveku). Društvena kritika Hamsunovog romana Glad svodi se na to. Međutim, ako je
realizam Dostojevskog nadilazio sliku unutrašnjih sukoba ličnosti i kroz njih
nastojao izraziti nesklad sveta, onda Hamsunov realizam nije težio takvoj vrsti
cilja. Junak Gladi, čak i u
najočajnijim trenucima svog života, huleći i tresući se od besa, svet uzima
zdravo za gotovo, uzimajući u obzir vlastitu sudbinu kao poseban pojedinačni
slučaj, ne izvlačeći dalekosežne zaključke iz njegovih peripetija. Junak Knuta
Hamsuna ne zadire u uspostavljeni i postojeći svetski poredak. Štaviše, on sam
na sve moguće načine pokušava sakriti svoju nevolju od onih oko sebe. On je
skrivena monada koja postoji među mnogim slično samodovoljnim monadama. Motiv
čovekove usamljenosti kod svoje vrste u roman je uveo Hamsunov stav i njegovo
iskustvo, posmatranja života. Ovaj motiv, koji uvodi Hamsunovu Glad u krug
problema karakterističnih za književnost dvadesetog veka, ostaće u njegovom delu
još dugo...
... Književni teoretičari i kritičari odmah su
primetili sličnosti između protagoniste romana’’Glad“ i Rodiona Romanoviča
Raskoljnikova, glavnog lika ’’Zločina i kazne“, jednog od
najboljih, a možda i najboljeg, romana Dostojevskog. Hamsun nikada i nije skrivao da je veliki Fjodor
M. Dostojevski ostvario presudan uticaj na njega, niti je skrivao uticaj Emila
Zole, koji se takođe
primećuje u ’’Gladi“, kao i odbacivanje realističke tradicije... Bila su to dva
temeljna Hamsunova književna i ideološka lajtmotiva, i to
njegovo već pomenuto insistiranje da zamršenost
ljudskog uma mora biti osnovni cilj moderne književnosti, ali i
obezvređivanje savremene urbane civilizacije,
koju na kraju romana protagonista simbolično odbacuje ukrcavanjem na brod koji
napušta grad (na brodu je našao zaposlenje, pa to nije samo simbolično
odbacivanja Grada, već i svog starog Ja)...
...
Roman Glad, monumentalno delo iz
kojeg proističe jedan od najbogatijih literarnih opusa unutar prebogatog i
šarolikog sveta moderne književnosti, razotkriva nam samu bit Hamsunovog
stvaralaštva, njegov jedinstveni prozni
stil koji je predstavljao veliku
novinu u razvoju norveške književnosti: po ritmu rečenice, profinjenosti
ironije, strasnoj oživljenosti likova, dubini psihološke analize, stilu
slikanja norveškog pejzaža, suptilnosti u prikazu društvenih odnosa,
uverljivosti pripovedanja, verbalnoj muzikalnosti, autentičnom spoju lirskog
ugođaja i dramatike, te prikazu tragičnih junaka, kakav je i sam bio. Pesimist
u odnosu na savremeno društvo, ostao je optimista u odnosu prema čovekovim
mogućnostima... Hamsunova Glad
predstavlja delo koje je otvorilo i objedinilo raspoloženja i probleme koji će
postati karakteristični za književnost dvadesetog veka. Neke Hamsunove
umetničke tehnike u Gladi nisu samo
duboki i profinjeni psihologizam, pomno ispitivanje pokreta i vibracija ljudske
psihe kao nezavisne pojave, već i junakovi unutrašnji monolozi, njegova
uzbuđena, impulsivna samopriznavanja prethodila su uvođenju toka
svesti u narativnu umetnost kao načina detaljnijeg prenosa ljudskih
mentalnih stanja...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.