Majkl
Meklur, američki pisac i bitnik
Bio je istinski, bluzer čiste duše, čiji besmrtni bluz krici i stihovi poput Back door man, Roadhouse blues, Close to you, Who do you love, Little red rooster, Crawlin’ king snake, Been down so long ili Cars hiss by my window odzvanjaju kao večni kosmički eho i diraju isto tako čiste i nevine duše, čineći melem za mnoge neisceljene rane sluđenih i obespravljenih ljudi širom sveta, sveta koji ga nije voleo, prihvatao ili želeo da razume...
…
Volim da pevam bluz – ta slobodna duga bluz putovanja gde nema pravog početka
ni kraja. Samo te uvode u stvar, a ja kasnije uglavnom izmišljam stvari. I svi
imaju svoje solo delove. Volim takvu vrstu pesama, više mi se dopada nego neka
druga obična pesma. Volim taj osećaj kad bluz počne, i onda samo posmatraš kuda
ćete odvesti...
Gramofonska igla klizi vinilom. Čvrsta,
zgusnuta struktura poslednjeg albuma legendarnog američkog benda The Doors - L.A.Woman (1971.) naprosto izbija iz rilni gramofonske ploče,
uvodeći me hard-rock-blues tonovima u poetski svet Džima Morisona, granična
područja mogućeg i bolno proživljenog. Vrata neobičnog sveta Dorsa otvaraju se
preda mnom, odvodeći me tokovima jednog burno proživljenog života na kraj noći,
tamo gde prestaju strah i fine laži...
Ogoljena lirika, prožeta snažnim emotivnim nabojem, underground slikama
Los Anđelesa i unutarnjim lomovima Morisona - jahača na oluji i razočaranog
buntovnika na obroncima lagane kapitulacije, prelama se kroz surovošću nabijene
tonove ovog vanvremenskog albuma...
... U drugoj
nedelji decembra 1970. godine Dorsi su održali ono što su nazivali ,, blues
day“. Nakon obrade bluz standarda legendarnog Džon Li Hukera ,, Crawling king
snake“, Džim je oduševio sve prisutne novom bluz pesmom ,, Beeen down so long“
(pevajući o sebi kao o zatvoreniku on je aludirao na mučno suđenje u Majamiju i
moguću šestomesečnu zatvorsku kaznu – odloženu velikom kaucijom, u zloglasnom
zatvoru ,, Dade county“, na Floridi) ... Moćnim i duboko proživljenim
tekstovima, snažnim, alkoholom i gorčinom nagriženim vokalom, harizmom i
paklenom doslednošću Džim se na ovom albumu nametao kao apsolutni lider i neko
ko se u celosti, punim srcem, davao na poslednjem zajedničkom projektu benda
koji je obeležio jednu epohu i svet...
,, Dorsi su
pravili album kakav je Džim želeo, a ne ono što se očekivalo. Dorsi su po Džimu
bili bluz bend, a ne pop grupa“.
... Još jedan
moćan, vanvremenski bluz - ,, Cars hiss
by my window“ (u kojem Džim na jedinstven način solira glasom,
podražavajući zvuk bluz gitare) govori o jednoj od mnogih epizoda iz Džimovog
burnog života bitnika, pesnika i pevača Dorsa, govori o događaju u vreloj sobi
– sa zagrejanom devojkom, i mračnoj, melanholičnoj atmosferi smrti koja
dolazi... Džim još jednom aludira, ovaj put na njegov sve haotičniji odnos sa
devojkom Pamelom, koja je u to vreme već živela u Parizu i bila heroinski
ovisnik. Inspiracija za naslovnu numeru, njihov poslednji, veliki hit - ,, LA
woman“, bio je roman losanđeloskog pisca Johna Rechia - ,, City of night“ (1963.)
– jedan od Morisonovih omiljenih iz studentskih dana, kao i reči pisca Johna
Fantea: ,, Jebi se, L.A., i tvoje palme, i tvoje visoke glupe žene i tvoje
fensi ulice...“...
,, Pište
automobili kraj mog prozora
kao talasi
dole na obali.
Devojka je
kraj mene
ali van
mog domašaja.
Farovi
bljesnu kroz prozor
obasjaju
zid,
ne čujem
svoju dragu
iako zovem
i zovem.
Prozori se
tresu od zvučnog udara
hladna
devojka ubija u pomračenoj sobi...”
… Godine
autodestrukcije i života na ivici, s jedne strane, te stalnog muzičkog napretka
benda i kreativnog uspona Morisona kao poete i umetnika, s druge strane, doneli
su svoj autentični plod - album L.A Woman, 1971.godine, nešto tako bolno
iskreno, kreativno i nadahnuto, otrgnuto iz prolaznosti vremena i postavljeno
kao temelj muzičkog pokreta i izraza jednog vremena. Svedočanstvo koje kroz
vreme postoji samo za sebe i govori o jednom neobičnom životu, buntu i poetici
nedosanjanog. Album je sniman i miksan u periodu od novembra 1970. godine do
februara 1971. godine (mada je gotovo sve bilo završeno za samo dve nedelja
rada u studiju). Nakon početnog haosa i depresije, vezane pre svega za
činjenicu da je Morison sve više gubio interesovanje za dalji rad sa bendom ( u
kandžama industrije i vlasti koja ih je proganjala kao potencijalnu opasnost za
sistem, naročito posle incidenta na koncertu u Majamiju 1. marta 1969.) i
lagano tonuo ka konačnoj autodestruktivnoj ,, kapitulaciji“, te odlaska
dotadašnjeg producenta Rotčajlda, rad na poslednjem ,, The Doors“ albumu počeo
je pod nadzorom producenta Brusa Botnika, dotadašnjeg saradnika Pola Rotčajlda.
U improvizovanom ,, The Doors workshop“ studiju u Los Anđelesu krenula je
jedinstvena bluz priča, labudova pesma i jedan od najboljih albuma svih vremena
- ,, vrisak leptira“ Džima Morisona. Bend su zvučno upotpunili i kvalitetom
uzdigli na još viši nivo (čistokrvnog ritam i bluz dodira) bas gitarista Jerry Scheff (ex Elvis Presley bend) i
teksaški ritam gitarista Marc Benno,
vrativši bend i njihovu jedinstvenu muziku bluz korenima...
... Čitav jedan život, zgusnut u poetske
sklopove, nemire i slike naprosto oživljava pred slušaocem, bolno iskren i
prenet kao impresija na platno, osenčen bluz setom i teškim, klaustrofobičnim
tonovima. Atmosfera na albumu varira od razigrane lepršavosti i poleta do
teskobne tame i zloslutnosti ugođaja. Ono što je sazrevalo godinama unazad,
kroz nezaboravne žive nastupe, svojevrsno the Doors ludilo na ivici nervnog
sloma, i kreativno muzičko-poetsko napredovanje, doseglo je svoj vrhunac u
opraštajnom remek-delu, jednom od onih koje ostaje sa vama do poslednjeg kraja,
i onda kada muzika utihne...
... Album LA
woman bio je zaokružena celina, opraštajni, vanvremenski, moćni Morisonov
bluz, recital u nestvarnoj snazi poetike Cars
hiss by my window, niz ogoljenih slika, brutalnih prikaza jednog stranca,
boema, bluzera na kraju noći, životnog puta koji je isticao u svoj svojoj
silini, punoći i beskompromisnosti, lepoti i tami bluz ovitka i čudesnog
filinga kad se dobar čovek oseća loše, životna priča nastala iz pobune duha,
kao jedna od mnogih s kraja šetdesetih, bergmanovski zatamnjena i lirski
nadahnuta, muzički oslonjena na blues-jazz tradiciju zaodenutu snagom rock and
rolla, jednostavna, iskrena i uklesana u stenu vremena kao nešto što ga
nadilazi svojom unutrašnjom snagom i kreacijom. Vrata otvorena između krajnosti
spoznatog i nedokučivog, odsjaji i damari duše i srca suprotstavljeni jezi
smrti ... korak dalje ka ostvarenju snova što nam izmiču na dalekom putu ka
sebi i neprolaznosti. Neponovljivi the
Doors touch namenjen sanjarima koji nikad ne odustaju, bez obzira na cenu
i odricanja, veru u nešto što nadilazi i
sam život...
By Dragan Uzelac, morrisonovski blues man, avgust 2019.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.