’’Kabare nema rok trajanja, on je vanvremenski. Film je potpuno drugačiji od pozorišnog komada, ali je jednako dobar. Fosi je uzeo jedno remek-delo, radikalno ga izmenio i stvorio drugo remek-delo“.
Mjuzikl Sav taj džez priča je o darovitom koreografu kojega vlastiti
nagoni, profesionalni i lični, odvode do samouništenja. Film je režirao
priznati brodvejski reditelj i koreograf Bob
Fosse temeljeći ga na vlastitim iskustvima boravka u bolnici i suočavanja
sa smrću zbog bolesti srca ... Zahvaljujući pre svega svojoj veličanstvenoj
modernističkoj strukturi, nadahnuću i unutrašnjoj dinamici koja gledaoca osvaja
svojim čudesnim ritmom – do poslednjeg daha, inovativnoj režiji koja svojim
vizuelnim dizajnom uspeva magično da ispreplete scenske motive teatra surovosti
i uzbudljivih plesnih tačaka sa sadržajima junakove svesti , ovo je delo
osvojilo Zlatnu palmu, Oskara za scenografiju, kostimografiju, adaptaciju
muzike i montažu, a nominivano je za Oskara za najbolji film, režiju, glavnu
mušku ulogu, scenario i fotografiju...
... Život je hodanje po žici. Sve drugo je čekanje ...
... Roy Scheider tumači ulogu Joea Gideona, koreografa koji uz pomoć
tableta i alkohola pokušava uskladiti obaveze u pozorištu i pripreme za režiju
filma s privatnim obavezama koje uključuju brojne devojke, bivšu suprugu i
talentovanu kćer.On je radoholičar koji puši cigaretu za cigaretom i svaku noć
spava s drugom plesačicom. Bez dnevne doze Vivaldija, Visinea, Alka-Seltzera,
Dexedrinea i seksa, on ne bi imao energije voditi najveću „predstavu“ od svih –
svoj život. Uskoro se nađe preopterećen i na rubu snaga te počinje
preispitivati vlastiti život...
... Dok u
grudima oseća sve veću bol kao posledicu srčane bolesti od koje pati, plesni koreograf
i filmaš Joe Gideon (Roy Scheider) o svom životu razgovara s prekrasnim i
zavodljivim anđelom smrti , u gotovo snenoj izmaglici među snom i javom,
životom i smrću čija osnovna potka gradi ovo vanvremeno delo sedme umetnosti (JessicaLange)...
... To je za mene pravi pijančev nos. A, kao pravi
pijanac ti to dobro znaš, zar ne, Joe? (obraća se prelepa Džesika Lang, na početku filma, u
ulozi anđela smrti sa kojim nepopravljivi i nezaustavljivi Džo vodi svoju,
ispostaviće se poslednju trku, dijalog,tačnije predstavu...)
... Da ... (odgovara zaneseni, čudesno osmehnuti, u poroke i blud uronjeni Džo,
boreći se sa vlastitim demonima, strastima, nadahnućem, kreativnošću, vizijama
...)
... A često uzimaš i amfetamine, zar ne?
... Da.
... Također spavaš s mnogo žena... Zbilja si odvratan,
ha?
... Baš suprotno (nehajno primećuje Džo , zanesen u svom svetu, uz
neizbežni osmeh do poslednjeg daha ...)
Gideon
je strastveni umetnik koji ima ozbiljnih problema s alkoholom, drogom i
konzumiranjem lekova, darovit ali i prilično autodestruktivan čovek iza kojeg
je zbog njegove nevere propali brak. Gideon trenutno radi na dva miliona dolara
skupoj plesnoj produkciji na Broadwayu, za koju veruje da će predstavljati
krunu njegove čitave karijere. Da bi to i ostvario, on svoje plesače ali i
samog sebe do krajnjih granica iscrpljuje u vežbanju, dok istovremeno priprema
i režiju filma. Također pokušava uskladiti i obaveze prema bivšoj supruzi Audrey Paris (L. Palmer), aktuelnoj
devojci Kate Jagger (A. Reinking) i
kćeri Michelle s kojom pokušava
provoditi što više vremena... Ali njegov život je predstava, smeštena između
krajnosti seksa i smrti – natopljena razvratom, mirisom žena, zagušljivošću
barova, stalnim pokretom i burnim životom na oštroj ivici žileta gde se čovek
predaje preko vlastitih mogućnosti, gde ne postoji sutra ... već samo jedan
večan trenutak koji treba iskoristiti i u potpunosti, sada – bez zadrške ...
bez lažnog morala ... intuitivno, ne osvrćući se ni na koga ili bilo čije
’’mišljenje“ ...
... Da sam ja Bog ... Ponekad mislim da jesam, ovisi o
tome što pušim ... Da sam ja Bog čoveče, svi bi večno živeli. Ne bi bilo smrti
čoveče. Ne bi bilo sklapanja očiju ...
... Tone
popušenog Camela bez filtera, popijenog alkohola, ukomponovani sa opijatima i
besanim noćima natopljenim seksom, razvratom, napornim radom, željom da se
pomere sve (ne)moguće granice, klišei i svetu ponudi predstava koja će svojom
energijom, vizijom, šokantnošću promeniti sve(st) lagano izmiču tlo pod nogama
nezaustavljivog, samosvojnog koreografa, jahača oluje čije srce lagano gubi
životnu bitku ... kao najveći mogući ulog jednog nestvarnog umetnika koji se u
potpunosti predaje anđelu uništenja zarad vlastitih snova i dela koje će ga
učiniti besmrtnim ... Joe napokon kolabira ... srce lagano posustaje ...
Kadrovi božanstvene Jessice Lang, u izmaglici snova i mlečne fotografije
čudesni su kontrast tami koja pritajeno gasi jedan razuzdani život – razapet
između krajnosti svetlosti i tame ... Maestralni Fosse nabacuje na filmsko platno
živopisne, razigrane boje, poigravajući se prozirnošću i tananošću dve naizgled
različite strane iste medalje – Života i Smrti...
... Nakon
operacije srca, pred očima i životom koji se lagano gasi u neumornom Džou
Gideonu otvara se nepregledno, reminiscentno polje pređašnjeg života, dijalog
sa bližnjima, prelepim anđelom smrti i samim sobom ... U izmaglici
veličanstvenih plesnih kadrova, kabaretske magije neprestanog pokreta i
fluktuacija koje samo veličanstvena filmska montaža može da pruži poigravajući
se sa našim ograničenim čulima i shvatanjem života kao nepromenjive konstante,
obojenih žestokim tonovima božanstveno (samo)ironičnog humora odmotava se
zamršeno klupko života ... On odigrava i sam režira, posmatrajući se s one,
druge strane, svoju poslednju životnu predstavu ... ležeći na bolničkoj postelji
... samrtnoj postelji ... ostajući veran svojim snovima ... klizeći lagano ka
svom prelepom anđelu smrti, praćen ljubavlju i sećanjima bivše žene, ljubavnice
i kćeri ... svih onih dragih ljudi koji su mu pomogli da od vlastitog života
satka besmrtnu, poslednju predstavu života ...
... Dozvoljavao je da ga obožavaju, ali ne i da ga
vole. Njegovom uspehu u šoubiznisu ravan je samo neuspeh u privatnom životu. Tu
je stvarno zabrljao. Počeo je verovati da je posao, šoubiznis, ljubav, njegov celi
život, pa i on sam da je sve to nevažno i glupo. Postao je najbolji igrač do te
mere, da nije znao gde igra prestaje, a počinje stvarnost. Kao, tom tipu jedino
je smrt bila stvarna, čoveče. Dame i gospodo, dozvolite mi da vam predstavim
osrednjeg zabavljača, ne baš dobrotvora, tipa koji nikad nije imao prijatelja.
U svom poslednjem nastupu na pozornici života, plješčite mu ako želite,
gospodin Joe Gideon...
... Sav taj džez ostaje jednim od
kreativnih vrhunaca filma kao istinske umetnosti, sna, koji u mnogim svojim
segmentima i nadahnutosti nadilazi i sam život ... Bilo je to zlatno doba
kinematografije, istinske vere da se snagom ljubavi može sve ... Na neki način
vreme poslednjih ljudi čija su duša i srce uspeli da se uzdignu svojom lepotom
i kreativnošću iznad banalnosti pohlepe i ispraznosti života kojeg danas
svedočimo i svojim nečinjenjem, bez trunke ideje i dostojanstva prihvatamo –
bez istinskog nadahnuća, ljubavi i vere
...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.