… Mama, molim te, ne miči
se! Hoću da nacrtam tvoj portret. Šta, zar opet? Ali, Anri, pa juče si me
portretisao. Adela, grofica de Tuluz-Lotrek, spustila je ručni rad na krilo
svoje krinoline, smešeći se na malog dečka koji je čučao pred njom na travi.
Nisam se valjda promenila od juče? Još uvek imam isti nos, ista usta, istu
bradu. Njen je pogled preleteo preko razbarušenih crnih kovrdža, molećivih
smeđih očiju, bezmalo isuviše velikih za malo srcasto lice, preko zgužvanog
mornarskog odela, olovke, iskošene u žudnoj pripravnosti nad otvorenim blokom
za skiciranje. Riri, njen najmiliji Riri! Njega je jedinog imala na svetu,ali
je zato on nadoknađivao sve, razočaranja, žalost, samoću. Zašto ne nacrtaš
Danovu skicu? predložila mu je. Već sam ga crtao, dvaput. Bacio je pogled na
setera, koji je dremao pod stolom, sa njuškom među šapama. Osim toga, on sada
spava, a kada spava, nema nikakvog izraza. Ipak bih više voleo da slikam tebe.
Ti si lepša. Ona je ozbiljno primila ovo naivno laskanje. Dobro, ali samo pet
minuta, ni minuta više. Dražesnim pokretom skinula je svoj baštenski šešir sa
širokim obodom, otkrivajući glatku kestenjastu kosu, razdeljenu na sredini i
zalizanu preko ušiju kao sklopljena krila...
Pierre La Mure: A
novel based of the life of Henri de Toulouse-Lautrec
... Teška bolest sudbinski
je udarila pečat na njegov život i stvaralaštvo. Fizički nedorastao, on je
psihički prerastao hirove prirode koje je ona tako svirepo iskalila na njemu. U
nejakom telu nosio je skrivenu snagu da prima udarce, a da ih ne uzvraća, da
stvara tamo gde niko osim njega ne bi stvarao. U telu odraslog čoveka koje je
karikaturalno delovalo na zakržljalim nogama, gomilao se bunt ka svemu konvencionalnom
što je nudilo francusko društvo. Sadržaje za svoja dela i likove pronalazio je
u kalu i nije ih ulepšavao. Njegova raspevana kičica beležila je samo istinu.
Anri de Tuluz Lotrek, postao je velikan svetskog slikarstva, aristokrata,
buntovnik, letopisac, tragičar i hroničar monmartovske boemije… Njegove slike,
crteži, ali i posteri koje je radio za najpoznatiji svetski kabare bespoštedno
su otkrivali sjaj i bedu pariskog društva, uz satiru i grotesku, budeći tugu,
oduševljenje ili žestoko neodobravanje. Hroničar monmartrovske boemije
oslikavao je portret surovog sveta, a da nijednog trenutka nije počeo da mu
sudi...
’’Biti istinit, a ne
idealan. To je bila njegova maksima. Bio je lucidan svedok svog vremena“, tako o Tuluz-Lotreku za Figaro
govori kustos izložbe i direktorka muzeja ’’Tuluz-Lotrek“ Danijel Devnik...
… Gomile dama u svetlim
proletnjim haljinama i gospode sa zaliscima i cilindrima stajale su na
travnjaku ili sedele za belim gvozdenim stolovima ispod prugastih suncobrana,
pijuckajući aperitive ili poručujući ručak - kada su Anri i njegov otac ušli u
zatvorenu, staklom pokrivenu terasu restorana. Jedan šeri, reče grof kelneru,
svlačeći rukavice, a za mladog gospodina ružičasti grenadine. Anri je uzbuđeno
posmatrao prepunu dvoranu. Iza jednog zaklona načinjenog od palmi u saksijama
dopirali su blagi zvuci laganog valcera. Sunce je prodiralo kroz zasvođene
prozore u zlatnim magličastim zracima, svetlucajući na ivicama čaša i paleći
raznobojne vatre na nakitu dama. Uprkos njenoj veličini, u okrugloj dvorani
vladala je prisna atmosfera nekog aristokratskog salona. Muškarci su mahali
jedan drugome, prilazili jedan drugome za sto u kratku posetu, dame su pružale
ruke, prijatno se smešile, i pozdravljale poznanike. Vidiš li onog gospodina sa
belom bradom, blizu prozora? šaputao je grof, naginjući se preko stola. To je
Viktor Igo. Senator. Republikanac, naravno! Danas je svako republikanac. Čini
mi se da on nešto i piše. Politika i književnost! Sirota Francuska, one će joj
doći glave! On ustade i odšeta do susednog stola. Anri je posmatrao kako se
naginje i ljubi vrhove prstiju jednoj dami, smešeći se izmenjuje nekoliko
primedbi sa njenim pratiocem. A zatim se vraća, isto onako naglo kao što je i
otišao. Vidiš li onog gospodina sa četvrtastom bradom i monoklom? nastavi on
gucnuvši šeri. Onoga koji razgovara sa onom vrlo lepom ženom? To je belgiski
kralj Leopold. Kralj! zagrcnu se Anri, okrećući se i buljeći u postarijeg
gospodina. Ne bulji! Nepristojno je buljiti u ljude! Sem toga, on je ovde
inkognito…
Zbog
svog izgleda Anri ne uspeva da uspešno učestvuje u društvenim aktivnostima i
zato se potpuno okreće umetnosti. Izolovan od glamuroznih pariskih dešavanja u
kojima je sve vrvelo od poze i utiska, Anri se sa svojih 137 santimetara visine,
okrenuo svetu umetnosti. Vezan za postelju i bolesničku stolicu, Lotrek je
izučio srednju školu, ali je najviše slikao. Krajem marta 1882. prešao je u
atelje poznatog slikara Leona Bona, koji ga je naučio da slika scene iz života
i objasnio mu zakone komponovanja. Iste godine Lotrek počinje da slika portrete
svoje majke i portrete radnika na porodičnom imanju u Selejranu.U jesen 1882.
Bona je zatvorio svoj atelje i Lotrek je nastavio da uči kod akademskog slikara
Fernanda Kormona. U njegovom ateljeu ostao je sve do 1887. i tu se sprijateljio
sa mnogim avangardnim mladim slikarima, kao što su Anketen, Emil Bernar i
Vinsent van Gog, koji su mu razmaknuli vidike i u mnogome podstakli njegove
neakademske sklonosti. Godina 1888. smatra se godinom kada je Lotrek konačno usavršio
svoj umetnički stil, i sve do 1901. kada je umro, duh i tehnika njegovog načina
slikanja nisu se više menjali, sem u poslednje dve godine njegovog života.
Stvarnu prekretnicu u Lotrekovom stvaralaštvu obeležila je njegova prva slika
iz cirkuskog života: U cirkusu Fernando: Jahačica, naslikana 1888.
godine. Anri de Tuluz Lotrek postaje važan postimpresionistički slikar,
Art nuvo ilustrator, i litografer, beležeći u svojim radovima boemski život u
Parizu na kraju 19. veka. Sredinom 1890-te, Tuluz-Lotrek radi i ilustracije za
humoristički časopis, Le Rire... Lotrek je jednostavno oslikao buran,
boemski život Pariza na prelazu dvaju vekova, prikazavši lokale, pozorišta i
kabaree Monmartra, kao i čuveni Mulen Ruž... Portreti Viktora Igoa, Oskara
Vajlda, Vinsenta van Goga i mnogih drugih značajnih ljudi tog doba nose njegov
potpis. Neka od njegovih najpoznatijih dela su: La Guli stiže u Mulen Ruž,
Žena koja navlači svoju čarapu, Ivet Gilber pozdravlja publiku,
Vinsent van Gog (crtež urađen pastelama)... Pre nego što
je počeo da slika scene iz bordela, kabarea, pozorišta, cirkusa i plesnih
dvorana po kojima je postao čuven, i tri godine pošto se preselio na Monmartr,
naslikao je svoju poznatu sliku Pralja. Slika je portret Karmen Guden,
crvenokosog modela, koji je često pozirao slavnom slikaru, i danas se nalazi u
privatnoj kolekciji. Slika U krevetu Anrija de Tuluz Lotreka je
postimpresionistička slika, koju je naslikao na kartonu 1893. godine. Ovo
očaravajuće remek-delo izražava nežnu ljubav koju dele žena i muškarac. Slika
se danas nalazi u muzeju Orsej u Parizu(kao i mnoga njegova remek-dela). Lotrek
je još od detinjstva imao veliku strast ka jahanju i često je slikao konje.
Omiljena tema mu je bila konj, koji se pojavljivao u jahačkim scenama na
hipodromima, vojnim manevrima, u lovu, u štali i kočije sa konjima. U kasnim
1890-im godinama je naslikao grupu scena gledalaca i jahača u improvizovanim
trenucima. Poznata je slika sa ovom temom Emili. Portret Žena sa
rukavicama je tipična studija koju je Anri de Tuluz Lotrek slikao napolju,
u vrtu šume Pere u Monmartru, 1891. godine. Svaki put, on je koristio istu
paletu boja, upotrebljavajući u sjajnoj, brzoj tehnici slikanja uljem,
razblaženi terpentin, na kartonu. Lotrek je naslikao mnogo slika žena u
intimnim trenucima, često u njihovim toaletama. Iako je u to vreme tema žene u
toaleti bila česta, posebno na slikama Meri Kasat i Pjera Bonara, na slici Toaleta
Lotreka iz 1889. godine je vidljiv uticaj Edgara Dega. Lotrek prikazuje ženu
"bez suvišnih detalja", kao da "viri kroz ključaonicu". Ova
slika izložena prvi put pod nazivom Crvenokosa u Briselu 1890. godine.
Slikao je i život u bordelima koje je posećivao. Njegovi česti motivi su ljudi
iz takozvanog polusveta. Na svojoj poznatoj slici iz 1892. godine Žena sa crnom
boom, prikazuje samo bitne karakteristike žene iz tog sveta, ali sa
dovoljno detalja da otkrije i njenu ličnost. Pod nazivom Portret devojke,
ova slika je izlagana u galeriji Gupil u Londonu 1898. godine... Naslikana
između 1892. i 1895. godine njegova poznata slika U Mulen Ružu prikazuje
kabare Mulen Ruž u Parizu...
... Došao je novi lekar.
Ovaj se nije šalio, ali je i on izgledao zbunjen, kao i ostali. I on je
zatražio da dovede jednog kolegu na konsultaciju. Mrmljali su dugo nešto među
sobom, klimali jedan drugome glavom, gladili svoje brade - izrazita organska
slabost, glasio je njihov zaključak. Jaka malokrvnost sa povratnom groznicom.
Ništa ozbiljno, naravno, ali ipak nešto na šta treba pripaziti. Opet su
preporučili banju. Ovoga puta Barež. I tako su Anri i njegova majka otišli u
Barež. I tu se ponovilo sve ispočetka. Ubrzo po dolasku njegovo stanje se
popravilo. Mogao je da šeta po hotelskoj bašti, da sedi sa majkom u parku, gde
je svakog dana opštinska muzika priređivala koncert. A tada, opet bez opomene,
pojavili su se isti nejasni znaci. Natrag u postelju. Propala je svaka nada da
će se vratiti u Fontan i stići svoje drugove iz razreda. Mineralne vode u
Plombijeru, gospođo grofice, prosto su čudotvorne rekao je doktor. Da, da,
gospođo, u Plombijeru! Otputovali su za Plombijer. Zatim je došao Evijan. A
posle nekoliko meseci, Gijon. Zatim, natrag u Nicu. Posle toga, ponovo
Ameli-le- Ben. Neko je predložio Lamalu-le-Ben, pa su i to pokušali. Onda,
Gijon - po drugi put, Barež - po drugi put, Ameli-le-Ben - po treći put. Čim bi
se javio i najmanji zračak nade, odlazili bi u slabo poznate, zabačene banje,
još uvek nadajući se ozdravljenju. Ali čudna bolest svuda se ponašala na isti
način. Posle kratkog poboljšanja dolazilo bi svaki put do sve dužeg pogoršanja.
Uskoro je Anri bio primoran da najveći deo vremena provodi u postelji. Život se
pretvorio u besciljno, turobno lutanje u potrazi za zdravljem, u niz hotelskih
soba koje su ličile jedna na drugu, mnoštvo brižnih hotelskih upravitelja i
zbunjenih lekara. Meseci su se produžili u godinu. Zatim, u još jednu godinu.
Kao brod koji nestaje na horizontu, škola Fontan povukla se u prošlost. Bulevar
Malerb, stepenice zastrte crvenim tepisima, park Monso, indijanski ratovi,
prijem s igrankom sve su to bile samo maglovite uspomene. Jedina stvarnost bila
je postelja, groznica, termometar, lekari, noćni stočić pretrpan bočicama s
lekovima, i neprekidno zujanje u ušima. I, naravno, mama. Mama, bleda lica i
umornih očiju, uvek kraj njegove postelje, osmehujući se, čuvajući ga, moleći
se više od godinu dana...
... Edgar Dega(još jedan
slavni umetnik iz plejade znamenitih francuskih slikara, impresionista, rođen
je Parizu) vrši veliki uticaj na njega, a 1893. mu lično upućuje pohvaju:
’’Lotrek , vidi se da ste majstor svog zanata“, što je za Lotreka bilo
veliko poštovanje, imajući na umu da je Dega retko davao pohvale i da je čak
savetovao svim novim slikarima da se mane tog poziva, zato što nije donosio
profit, jer „U Parizu svi slikaju a niko ne kupuje slike“... Anri de Tuluz
Lotrek vremenom je postao umetnik visoke klase, predstavnik francuske
dekadencije, zaljubljenik u slobodu, neko ko se rukovodio sopstvenim
fantazijama. Širom je otvorio vrata jednog novog, raskalašnog Pariza, grada
praznika i spektakala. Na Lotrekovim slikama, koje su krajem XIX veka delovale
senzacionalistički pohotno i bezobrazno, zabeležen je noćni, razvratni život
Monmartra. Sve što je video i doživeo u Mulen Ružu, pretočio je na papir.
Predodređen da beleži ljudsku prolaznost, likove i događaje skicirao je u holu,
nekad kreonom prostitutki koje su bile neizostavne u njegovom kratkom i
uzbudljivom životu... U dimu i razuzdanoj strasti zaboravljao je na svoj
hendikep, među ženama lakog morala sticao poljuljano samopouzdanje, pred
pijanim umetnicima nesmetano razbuktavao svoj urođeni cinizam. U tom svetu
punom razvrata i lascivnosti, upoznao je oštroumni umetnik i Ivet Gilber,
čuvenu plesačicu. Postala je njegova muza. Lotreka je privlačio svaki uzbudljiv
životni prizor. Ljubio je duboko i tragično, zbog Ivet Gilber nosio je moderna
odela i ekstravagantne kravate. Ovenčao je i Luj Veber( La Guli), ženu
koja je izmislila ples kan-kan, a elegantnu i zanosnu Žan Avril,
igračicu s najlepšima nogama, učinio besmrtnom…
... Molim te mama, pokušaj
da shvatiš. Ne mogu i dalje da se molim jednom Bogu koga ne mogu da razumem,
niti da mu oprostim, niti da da cenim i volim. Ona mu tužno uzvrati pogled.
Jadan Riri! Sakat, ružan, stalno mučen bolovima, bez prijatelja, - izgubio je
čak i onu utehu koju pruža molitva, ta jedina stvar koja bi mu pomogla da
podnese svoju sudbinu. Možda preko jedne izvesne granice mladost više ne može
da prašta. Razumem rekla je bezbojnim glasom. Ponekad je teško verovati u božju
milost, ali ćeš uvideti da je još teže živeti bez Boga...
... Lotrek nije bio
impresionista. Impresionisti su uticali na njega ali njegov stil su više
naglašene boje (više je naginjao ekspresionizmu) a važnost je više pridavao
crtežu i liniji. I na njega, kao i na slikare tog vremena je uticao japanizam.
Uticaj japanskih estampi (plošan prostor i uticaj linije) najbolje možemo
videti na njegovim litografskim radovima tj. plakatima koji su najavljivali
razne predstave, kabaree, koje su prikazivale razne reklame, najavljivale razne
događaje itd. Nazivan je "dušom monmartra”, delom grada Pariza gde
je živeo za života. Njegove slike su često prikazivale čuveni Mulen Ruž i
ostale lokale i kabaree, i pozorišta iz Monmartra. Takođe prikazivao je i slike
iz pariskih javnih kuća koje je posećivao, što je u početku šokiralo javnost i
zadrmalo tadašnju umetnički scenu. Nažalost tamo biva ubrzo i zaražen
sifilisom...
... Mama, rekao je
stidljivo, želeo bih da postanem slikar. Slikar! ote joj se iz grudi. Ta reč je
odjekivala u njenom mozgu izazivajući sramne asocijacije. Izuzev nekoliko
uvaženih akademika, slikari su bili raščupani, nemoralni boemi koji žive na
mansardama Monmartra bednim životom za osudu, pijući apsint i slikajući gole
žene. Oni su se nalazili na samoj ivici društva, kao i glumci, pisci, muzičari.
Bilo bi sasvim razumljivo da slikarski poziv izabere za sebe talentovani sin
nekog trgovca ni u kom slučaju jedan bogat mlad čovek iz otmene porodice. A
pogotovu ne jedan Tuluz-Lotrek. Slikar! ponovila je. Ali, Anri... Znam šta ćeš
da kažeš upade joj on u reč, unapred pogađajući njene prigovore. Ali, ja nemam
mnogo da biram. Šta mogu ja da radim, mama, iskreno govoreći, šta mogu ja da
radim? A, s druge strane, oduvek sam voleo crtanje. Sećaš li se portreta koje
sam slikao u zamku? I vola koga sam hteo da nacrtam monsenjeru nadbiskupu?
Naravno, nastavi on brzo prva stvar koju moram da ispitam jeste - imam li uopšte
dara. Mislio sam da bi gospodin Prensto - sećaš li se onog starog slikara s
kojim sam se upoznao na Konkur Ipiku - možda hteo da mi da nekoliko časova
crtanja. Grofica je zamišljeno gledala u jesenju noć. Nekoliko časova crtanja
ne bi mogli ništa da mu naude. Samo bi mu pomogli da zaboravi na svoju samoću,
zaposlili bi ga. A to je bila najvažnija stvar - zaposliti ga nečim, zaposliti
ga…
... Osobena pariska
boemija, pre svih ostalih, utonula u mit i duh jednog jedinstvenog soja
ljudi poput Anrija de Tuluz Lotreka(koji su svesno odbacivali isprazni
konformistički svet i njegove ‘’vrednosti”, zarad vlastite slobode i blagodeti
duše) predstavljala je opiranje buržoaskim vrednostima, a te vrednosti poseduju
jedan šablon po kom se formiraju, iako su vremenom postale nelako uočljive jer
su se odomaćile i postale prihvaćene kao ‘’jedine moguće”. Buržuj, građanin, a
u današnjim kategorijama i svaki proleter, običan radnik, nezaposlena i
zaposlena obrazovana populacija kao i prost seljak imaju nešto zajedničko – ostvaren
ili neostvaren san o sigurnosti i izvesnosti. Nekada je on pripadao samo
buržoaziji, a danas svima onima koji su se protiv nje borili i iz njenog
raslojavanja nastali… San o izvesnosti podrazumeva žrtvovanje dosadnog danas
sigurnom sutra, potrebu za domom, za vernim životnim partnerom, pouzdanim
izvorom prihoda i stalnu opsednutost sticanjem, tako da se rad i njegov smisao
sagledavaju samo kroz prizmu dobitka u materijalnom smislu. Boem, sa
druge strane, predstavlja alternativu ovakvom sistemu vrednosti, a njegov prvi
zadatak jeste da te vrednosti uoči i doživi kao relativne, a ne propisane i
date ma koliko da su one gotovo svačiji san, uteha i strah…
...Te devojke sa
Monmartra, gospodine, imaju morala koliko i mačke u februaru. Zato što su
njihove majke i babe dolazile ovamo i ljubakale se ispod stolova, one misle da
je ovo mesto njihova svojina i da mogu ovde da čine što god im je volja. Od
onoga što se ovde dešava po skrivenim ćoškovima i u klozetu, verujte,
gospodine, diže se čoveku kosa na glavi. A iz dana u dan je sve gore. Otkako je
ona svinja Difur - i on bi optužujući pokazao prstom u pravcu dirigenta -
komponovao svoj odvratni kankan, sasvim smo ispustili dizgine. Devojke polude
čim začuju tu muziku. Njihovi mali mozgovi prosto izvetre - pfff! Znate li šta
rade? Odšunjaju se u klozet i svuku gaćice, eto šta rade! Pa kada dignu nogu -
a vi znate kako visoko neke od njih mogu da podignu nogu - e pa sve im se vidi!
Strahota! Verujte mi, ceo puk anđela sa plamenim mačevima ne bi mogao da održi
red na ovom mestu! U L’Eli-u je Anri sreo La Guli, koja je često igrala sa
Rašuom i s izvanrednom veštinom pratila ga u igri koju bi snažni južnjak
improvizovao na podijumu za igranje. Ona je bila plavokosa osamnaestogodišnja
pralja. Široka lica i debeljuškasta, nosila je kosu skupljenu u visoku punđu,
koja joj je stršila na vrh glave kao ogroman palac. Njen razgovor se uglavnom
sastojao od prskanja u smeh, grubih pokreta i pohotljivih primedbi glasno
izgovorenih najčistijim uličnim dijalektom Monmartra. Ali kao igračici kankana
nije joj bilo ravne. Imala je neverovatan osećaj za ritam i urođenu bestidnost
pokreta, čime se izdvajala od ostalih igračica kankana. Za Anrija je ona bila
vrlo privlačna, prototip pralja sa Monmartra koje, pošto su deset časova mučno
savijale leđa nad koritom, troše svoj teško zarađeni novac da bi došle u L'Eli
i na sav taj posao dodale još nekoliko časova trupkanja, skakutanja i igranja,
a završile veče kankanom, najnapornijom i najzamornijom igrom koja je ikada
pronađena. Između dve igre, Anrijevi prijatelji bi se vratili svom stolu.
Brišući lice, sedali su, palili lule, žudno srkali kuvano vino, razgovarali,
flertovali, ljubili svoje partnerke, koje su se raskalašno kikotale i slabo i
pritvorno protestovale. Kolena su doticala tuđa kolena, ruke su lutale ispod
stola. Čuli su se neubedljivi prekori: Nemoj to da radiš sheri, ne ovde... A
kada bi se začuli prvi taktovi sledeće tačke svi bi se opet skupili na podijumu
za igranje, da ubrzo urone u vrtlog gomile...
... Prezrevši postojeće
društveno stanje, sredinu koja ne razume umetnost i, skučena u sopstvena
izmišljena pravila, odbacuje širinu misli i slobodu ponašanja, umetnici su u
kafani i društvu jedni drugih tražili utočište – prostor gde mogu da razmene
misli sa sebi sličnima, i da u vinu potraže nadahnuće i oslobode umetnički duh.
Slatko vino i gorka duša čudnovato su se stapali u jedinstven ukus boemstva.
Uostalom, ni sami nisu preterano bežali od toga – ideal svrsishodnosti bio im
je sve samo ne privlačan, živelo se za trenutak i trenutno zadovoljstvo sa
bezbrižnim pogledom u neizvesno sutra. To je bio njihov vid podrivanja
buržoaskog sistema vrednosti… Iako su boemski pokret stvorili pisci, slikari,
glumci, novinari vremenom je on postao privlačan i široj populaciji
predstavljajući način života koji odoleva propisanim normama. Ubrzo su počeli
da mu pristupaju i novi članovi, mahom studenti i usto neretko iz imućnih
buržoaskih porodica. Oni bi, privučeni slobodom i autentičnošću boema,
napuštali porodične poslove, programirane karijere i pristupali otpadničkim
grupama buntovnika… Boemima su pripadali gotovo svi uspešni umetnici
Pariza jednog burnog vremena, slikari impresionisti, legende kao što su bili
Mone, Renoar, Mane( koji je svojim monumentalnim delima sačuvao duh pariskih
kafea, duh Monmartra, duh boemštine sa lica mesta, ‘’mesta zločina”),
kompozitori poput Kloda Debisija, pesnici simbolizma, među njima i Pol Verlen
koga je nekim drugim putem poveo Artur Rembo( vunderkind koji je uspeo da
sablazni i same boeme), dadaisti, nadrealisti, mnoštvo slikara koji su činili
duh boemskog, umetničkog Pariza poput Salvadora Dalija i Pabla Pikasa,
pesnici Lorka i Apoliner, nihilistični pisci poput Džojsa, Skota Ficdžeralda,
Henrija Milera, Ežena Joneska, Beketa, Hemingveja, filmaš neponovljivog duha
Luis Bunjuel i čitav Francuski novi talas predvođen legendarnim Godarom i
Trifoom, beskompromisni Emil Sioran svojim mračnim tonovima, spleenom sveta,
a potom i novi buntovni pokret – francuski egzistencijalisti …
... Ulica Klozel je bila
bez sumnje najgore mesto koje se može zamisliti za jednu prodavnicu umetničkih
predmeta. Pusta preko dana, ova aleja Monmartra oživela bi naglo u noćnoj tišini,
kada bi postajala pribežište zlikovaca i prostitutki iz susedstva, koji su
umeli da cene potpunu pomrčinu koja je u njoj vladala. Ali Tangi, ubeđeni
anarhist, nije hteo da se mrdne iz nje smatrajući da je umetnost izraz
socijalne svesti i da je potrebno da se izlaže u proleterskoj sredini. Držeći
se tog ubeđenja, on je pretrpavao mali izlog svoje plave radnje neuramljenim
Sezanima, koje niko nije gledao. Tangi je sedeo iza tezge i sanjivo pušio lulu
kada je Anri ušao. Ah, gospodine Tuluz, kakvo zadovoljstvo! povika on, dižući
se da pozdravi jednu od svojih retkih mušterija koje su mu plaćale u gotovu. A
kako je vaše cenjeno zdravlje ovih dana? Briga se ukaza na njegovom okruglom
čekinjavom licu. A gospodin Rašu? Kako je njegovo cenjeno zdravlje? I gospoda
Anketen, Gozi i Grenije, kako su njihova cenjena zdravlja? A zar ovo nije
najodvratnije vreme koje postoji? Posao ne kreće s mrtve tačke. Umetnici ne
mogu da slikaju jer svetlost nije dobra. Zato i ne kupuju boje i platno. Zato
je posao na mrtvoj tački. Ali ne mari ništa, on spusti glas i baci brz pogled
na vrata. Kada dođe revolucija, sve će biti drukčije. Sve dobre umetnike - a to
su oni sa pravom socijalnom svešću država će obilno da potpomaže. A one druge,
- njih ćemo postreljati. To ga podseti na jedan događaj iz vremena Komune, tih
burnih nedelja koje su došle posle propasti Drugog carstva i za vreme kojih je
on odigrao jednu beznačajnu ulogu. Priča - koju je Anri čuo već nekoliko puta -
trajala je nekoliko minuta...
... Tuluz-Lotrek tokom
života sreće mnogo poznatih ličnost, što francuskih, tako i stranih. 1884.
godine radi portret Viktora Igoa. Imao je čast upoznati se i sa Oskarom Vajldom
koji je tokom svog izgnanstva došao u Pariz, pa čak mu uraditi i portret. Imao
je izložbu u Londonu gde je upoznao tadašnjeg britanskog kralja, a koju godinu
ranije na izložbi u Parizu upoznao se i sa srpskim kraljem Milanom (koji je
posetio Tuluzovu izložbu par godina posle svog abdiciranja) i koji je kupio
portret Šao-U-Kao (na slici je žena obučena o odeći klovna koja zateže svoj
mider), sliku slikanu na platnu, koja se dugo nalazila u kraljevoj zbirci, ali
je na žalost, prodata i do danas promenila mnogo vlasnika...
...Te zime Anri se često
viđao sa Vinsentom. Naslikao ga je kako sedi sa čašom apsinta, slušao je njegovo
optuživanje samog sebe, njegove političke govore, burne izlive tog uma
raspaljenog misticizmom, alkoholom, bolešću i genijalnošću koja se budi.
Privikao se na njegovu patetičnu skrušenost, nesiguran osmeh i uznemirujući
smeh, na njegove napade oduševljenja i ćutljivo razmišljanje. U L’ Eli-u je
posmatrao tog bivšeg propovednika kako se muva sa midinetama po podijumu za
igranje, kako se upušta u nespretno flertovanje sa mladim praljama, koje se
kikoću zbog njegovog stranog naglaska, njegove trapavosti i njegovih
narandžastih zalizaka. U La Nuvel ga je posmatrao kako neumorno pije apsint,
razmahuje svojom kratkom lulom i izlaže svoje nejasne planove o jednoj
umetničkoj koloniji. Bila bi sagrađena po uzoru na Furijeove falange. Mi bismo
zajednički skupili sredstva. Čim bi neko od nas prodao sliku, predao bi novac.
Kad god su bili sami, uvek su se prepirali. Njihovu prisnost i duboko
razumevanje još su podsticali ovi sukobi. Razlika u temperamentu i vaspitanju
dovodila je do žestokih sudara, posle kojih su bili potpuno promukli, besni,
ali još bolji prijatelji nego pre toga. Tvoja umetnička kolonija je ludost!
gunđao je Anri. Vinsente, ti imaš neku bubicu u glavi. Zar ne znaš da umetnici
ne mogu da žive zajedno? Zaključaj dva umetnika u jednu sobu, i oni će kroz
nedelju dana jedan drugom preseći grkljan svojim slikarskim noževima. Jedno
popodne Vinsent ulete u atelje i objavi da mu je sinulo u glavi: postaće
poentilist. O bože, ti poentilist! Anri prestade da radi Ikara i nasmeja se
preko ramena na svog prijatelja. Prošle nedelje bio si impresionist, sećaš li
se? Kao Renoar i Mone. Ali ovo sada je nešto drugo reče Vinsent sa zanesenim
pogledom u očima. Sera je bio sinoć s nama na večeri, i dok smo jeli slatkiše
objašnjavao je svoju teoriju. Kažem ti da je to rešenje svih problema
slikarstva! A tako je jednostavno! Potrebno je samo da prostudiraš optiku,
zakon prelamanja zrakova, trajanje svetlosnog uticaja na mrežnjaču i da radiš
godinu dana na jednoj slici, kao Sera! Možeš li da zamisliš sebe kako stavljaš
tačke na jedno isto platno godinu dana? I to baš ti, od svih ljudi. Svađali su
se čak i oko politike. Nije mi jasno kako jedan tako leptirasti idealist kao ti
može da bude tako objektivan u svojim crtežima dobacio bi Anri u žaru
diskusije. Po svim pravilima, trebalo bi da slikaš sladunjave sličice kao tvoj
junak Mile, ali, hvala bogu, ti to ne činiš. Tvoji ljudi koji jedu krompir su
prirodni. Vidi se da imaju pokvarene zube, da se ne umivaju često, da smrde kao
vuga, i da su skroz-naskroz bedni. Seljaci su oduvek bili bedni. Još je gore
bilo u stara vremena, kada je kralj pljačkao njihove useve. Gde si pročitao tu
glupost? To je istina! Nije istina! Jeste, istina je! Ne, nije! Bogamu, idi u
Luvr i pogledaj Bregelsa, Halsa, Tenijea, pa mi kaži da li njihovi seljaci
izgledaju izgladneli! Pogledaj smo njihove stomake, njihove debele zadnjice! A
šta rade ti tvoji siromašni seljaci koji umiru od gladi? Igraju pod drvećem,
kljukaju se jelom, otvaraju burad vina ili jabukovače. A tek njihove žene!
Okrugle kao prepelice, a grudi ne mogu da im stanu u prslučiće! Pa zašto su
onda digli revoluciju? Nisu je oni digli. Oni su se borili protiv nje rukama i
nogama. Tvoja prokleta republika je izgladnela seljake kada je izmislila vojnu
obavezu. Jedan kralj se nikada ne bi usudio da odvoji čoveka od njegove zemlje.
Ali, zašto se mi upravo svađamo? Hajdemo do La Nuvel da odigramo partiju
karata. Osećam da ću večeras imati sreće. Ubrzo po njegovom dolasku u
Pariz,Vinsentovo hronično nespokojstvo se povratilo. Nije mogao da izdrži težak
rad u ateljeu. Umesto toga, razapeo bi svoje nogare u nekoj prljavoj ulici
Monmartra, ili ostajao kod kuće, kod svoga brata, i slikao mrtvu prirodu -
kaljave cipele ili romane u žutom povezu. Ponekad bi iznenada iščezao na
dva-tri dana, da bi se pojavio mokar do kostiju, zgužvanog odela, zamršene riđe
brade. Otišao sam da se nagledam drveća, živo bi izjavio. Ne mogu da dišem u
velikom gradu. Gde sam spavao? Anri, ti si baš smešan čovek! Ne sećam se gde
sam spavao. U nekoj kolibi kraj Sene...
... Poznato je i Tuluzovo
veliko prijateljstvo između njega i Van-Goga. Naravno ne tako veliko kao između
Gogena i Van Goga, ali je između Tuluza i Van Goga postojalo izvesno poštovanje
i divljenje za rad onog drugog. Štaviše Van Gog je i jedno vreme odsedao kod Tuluza,
svaki put dok je boravio u Parizu ali Pariz nije bilo mesto inspiracije za van
Goga i on se brzo vraćao u Holandiju. Tuluz je prvo upoznao Vinsentovog brata
Tea, koji se bavio trgovinom umetničkih dela. Teo je po Vinsentovom zahtevu
upisao brata u školu slikarstva kod Kormona. (Tuluz je tada već pohađao
Kormanov atelje i njegovu školu lepih umetnosti, a prošao je i kroz Bonaov
atelje. U Kormanovom ateljeu osim Van Goga Tuluz sreće i Emil Bernara kao i
Anketena). Uprkos činjenici da je Van Gog tada bio prestar za učenje (tada je
imao 33 godine), Teo ga po želji brata da postane slikar upisuje, gde on sreće
Tuluza koji mu postane veliki prijatelj. Tuluz, koji je već dugo bio učenik i
stanar Monmartra, uputio je prijatelja gde da kupuje slikarski pribor (tada su
svi kupovali kod takozvanog „čiča Tangija” koji je davao slikarsku opremu na
veresiju. Van Gog će mu posle posvetiti par slika) i sličnu opremu. Uprkos
smejanju, Tuluz je uvek ostajao veran svom prijatelju, a kada je do Pariza
doprla vest da je Van Gog odsekao sebi uvo i završio u ludnici, Tuluz i pored
svega staje na njegovu stranu, svađajući se sa ljudima (pri čemu gotovo dolazi
do tuče). Ipak, ljudi su ga često izbegavali u tim situacijama zbog njegovog
fizičkog izgleda. Ta činjenica bi ga još više razbesnela. Posle smrti Van Goga
Anri Tuluz-Lotrek zajedno sa drugim slikarima organizuje posebnu izložbu na
kojoj su izloženi radovi Van Goga u njegovo sećanje...
... Anri je bio toliko
obuzet posmatranjem tih susreta da se zaprepastio kada je primetio da već skoro
sat sedi u kafani a nijedna devojka ne prilazi da ga upita koliko je sati.
Obuze ga iznenađenje pomešano sa ljutinom. Šta je tim devojkama? Zar ne vide da
je sam? Možda misle da je isuviše mlad i da nema novca? Njegov pogled se
zaustavi na jednoj devojci kestenjaste kose koja je sedela podbočena za
susednim stolom i zamišljeno pušila. Imala je svetle oči, tvrda usta i sjajnu
kosu à la pompadour ispod šešira ukrašenog cvećem. Posmatrao ju je tako
prodorno da je najzad okrenula glavu k njemu. On je porumeneo i stidljivo se
nasmešio na nju, dok su mu se usne pokretale, nečujno pozivajući. Ona nije
ustala, već je piljila u njega kroz dim svoje cigarete. Osećao je kako njen
sjajni pogled prelazi preko njegovog lica, spušta se na njegov kratak štap sa
gumenim vrhom, počiva jedan časak na njegovim nogama koje su visile na nekoliko
santimetara iznad poda. Zatim je s istom ravnodušnom tromošću povukla još jedan
dim i okrenula glavu. Od zaprepašćenja ga nešto steže u grlu. Dah mu zastade za
trenutak dok je buljio u nju sa nevericom, držeći čašicu prstima koji su
drhtali. Znači, ona ga je odbila! Jedna drolja od deset franaka ga je odbila!
Nije htela da je vide kako izlazi sa jednim hromim, zadihanim bogaljem. Dah mu
se povrati i pređe u ubrzano dahtanje. Srce mu je lupalo u grudima, misli se
kovitlale po mozgu. Nijedna od tih drolja nije ga htela. Zato mu nijedna nije
prišla niti ga upitala koliko je sati. Možda ga nikada nijedna devojka neće
hteti, možda će sve okretati glavu od njega. Dohvatio je svoj štap, skliznuo sa
stolice i, ostavivši piće netaknuto, brzo izašao iz kafane. Sledećeg dana pošlo
mu je za rukom da pobegne od istine i da, zahvaljujući nagonu samoodržanja,
obmane sebe i smiri se za izvesno vreme. Devojka nije imala nameru da ga
odbije. Očigledno je bila zadubljena u misli, očekujući nekoga. A druge? Bile
su isuviše zauzete, one, pak, koje nisu bile zauzete prosto ga nisu primetile,
eto u čemu je stvar. Bilo je suviše ljudi u kafani, suviše buke. Pretvarao se
da veruje u to i trudio se da taj događaj u pivari izbriše iz sećanja. Pokušao
je čak da uopšte ne misli na žene, i to mu je donekle pošlo za rukom. Sa
strašću se bacio na posao. U ateljeu, njegove Venere i Lede su postale čudo od
marljive uglađenosti, i Kormon je bio oduševljen. Vrlo dobro, Lotrek, vrlo
dobro. Vi možda nemate slikarsku prefinjenost ili prirodan dar, ali ste
dokazali da prilježnim radom može sve da se nadoknadi. U svom ateljeu uporno je
radio na Ikaru, ćaskajući sa gospođom Lube da bi izbegao tišinu, koja je
odvodila njegove misli opasnim stazama. U La Nuvel je iznenađivao sve
prijatelje svojom brbljivošću i razvedravao ih mnogobrojnim turama piva i
izazivačkim razgovorom o umetnosti. Kada bi razgovor skrenuo na žene, svim
silama se trudio da ne sluša. Noći su bile najteže. Snovi su ga mučili, onako
bespomoćnog, zaspalog. Navikao se da čita u postelji sve dok, iscrpljen ne
zadrema sa otvorenom knjigom na pokrivaču i neugašenom lampom na noćnom
stočiću…
... Svojim rečima ništa
nije štedeo, odličnim humorom bio je u centru pažnje ali jedina svetinja za
njega je bila umetnost. Bordeli su mu bili drugi dom, večiti voajer prenosi nam
intimu iz ovih ’’kuća ljubavi“, a njegove slike su glasne uvek žive pune smeha,
perja i svile koja šušti pod prstima natopljene mirisom teškog parfema i jakog
duvana. One očaravaju svojom neposrednošću, kod Lotreka nema maski sve je
iskreno i do srži ogoljeno ali ispunjeno dušom i pokretom. Uvek nas je
nesebično častio tom eksplozijom boja i pomalo sirovim, robusnim crtežom koji
kipi od iskrenosti. U Lotrekovom stvaralaštvu prisutni su uticaji japanske
umetnosti koji se ogledaju u nepostojanju senke, naglašenoj dinamici i
izraženom pokretu i dijagonalama koje dominiraju kompozicijom. Novina koju
Lotrek hrabro unosi u francusko slikarstvo je prazan prostor u sredini
kompozicije što je za savremenike bilo nepojmljivo jer su oni upravo akcenat
stavljali na središte platna. On upotrebljava takozvani kloazonistički
pristup koji se odlikuje jakim konturama. Ovaj stil dobija ime po postupku
emajliranja gde se emajl jarkih boja izliva u jak metalni okvir. Anri je duboko
bio nesrećan i ispunjen konstantnim osećanjem melanholije. Iako je uživao u
bordelima, piću i duvanu ono za čim je oduvek tragao bila je ljubav koju nikada
nije imao. U potpunosti svestan sebe strmoglavo stremi svom uništenju. U stanju
delirijuma završava u duševnoj bolnici iz koje se izbavlja protestvovanjem i
borbenošću koja ga ni tada nije napustila. Ali kao što u životu sve ima svoju
cenu tako i Lotrek plaća svu svoju boemštinu opakom tada neizlečivom
bolešću sifilisom...
... Posmatrao ih je kako
lenjo prilaze ljudima, obavijaju im ruke oko vrata, i monotono mrmljaju ono
profesionalno: Aiors, chéri, hoćeš li da mi platiš jedno piće? Neko je navio
mehanički klavir. Noć se spustila na Sivi papagaj. Sada je još samo Berta
ostala za njegovim stolom. Možda biste želeli da odemo gore? predloži ona
prisetivši se zašto je došao. On potvrdno klimnu glavom i izađe za njom iz
sobe. U toku sledećih meseci Anri je još uvek bio usamljen, ali miran - ponekad
skoro srećan. Svraćao je u javnu kuću, obično posle podne. Na Bertin predlog
odlazio je gore i sa drugim devojkama, i uvideo da su sve pune takta, iskusne,
i da se trude da ga zadovolje. Njemu se dopadao miran način na koji su ga
primale, njihova zahvalnost zbog izdašnih napojnica, i njihovo laskanje
njegovoj muškosti. U njihovom zagrljaju nalazio je kratak ali potpun zaborav, i
neku nejasnu osvetu. Neka su blagoslovene drolje, koje su mu nadoknadile
prezrenje mladih devojaka! One su ga učile azbuci uzbuđenja, anatomiji
uživanja. S njima je pronalazio skrovišta pohotljivosti i upoznavao hladan
zanos čiste erotike, oslobođene romantičnih pretenzija. Među njima je čak našao
i nešto prijateljstva. Kao i u danima kada je posećivao atelje, njegov dar za
saosećajno slušanje mnogo mu je koristio. Vremenom, on je prestao da bude samo
otmena mušterija i postao poverenik kome su one pričale svoj život, svoje
patnje, nade i neprilike, stvarne i izmišljene. Ponovo je otkrio silnu potrebu
većine ljudi da govore o sebi. Donosio im je parfeme, bonbone i turske
cigarete, koje su volele. Zapisao je datume njihovih rođendana u svoju
beležnicu i slao im tom prilikom korpe božolea i paštete od guščije džigerice.
Postepeno je počeo da razlikuje ličnosti među tom bezličnom ženskom golotinjom.
Suzana je imala dete, i slala je svaki zarađeni groš jednoj porodici koja je
odgajala njenu ćerčicu, negde na selu. Đanina je bila lezbijka. Veronika se
kladila na biciklističkim trkama i stalno gubila, iako je satima buljila u
sportsku stranu novina. Mineta je provodila svoj slobodni dan u pozorištu, gde
je gledala dirljive melodrame, koje je zatim prepričavala do najsitnijih
pojedinosti tako da se svima dizala kosa na glavi...
... Kao alkoholičar tokom
većeg dela svog života, kratko pred smrt Anri zapada u krizu i odlazi u
privatni takozvani sanatorijum- psihičku, duševnu bolnicu za bogate
aristokrate, gde radi dosta skica na papiru sa temom cirkusa. On biva pušten
ali vraća se starom životu i ubrzo umire od komplikacija izazvanih alkoholizmom
sa svojih 36, skoro 37 godina na porodičnom imanju u Malrome. Sahranjen je u
Verdelais, Žironda, par kilometara od svog mesta rođenja. Njegove poslednje
reči bile su ’’Vieil imbecile!“ („Stara budalo!“), što se odnosilo na
njegovog oca koji je bio prisutan...
... Pomirio se s Bogom.
Prvo, da bi usrećio mamu - ona je toliko molila za to. Ali, isto tako, čovek na
samrti shvati mnoge stvari koje ranije nije razumevao. Želi smirenje i nadu,
više ih želi nego istinu. Razum može ponekad i da dosadi. On svemu oduzima
poetičnost. Nikad ne objasni ono glavno, ne rastumači nijednu istinski važnu
stvar. A još manje pomaže čoveku dok ga raspinju bolovi, u trenutku kada umire.
Umovanje vam je kao stajanje na vrhu prstiju. Sve je u redu dok je čovek mlad i
pun snage, ali kad se umori i približi smrti, on čezne za širokom toplom
posteljom vere. Potrebna mu je jedna ruka koja će mu pomoći da prekorači
granicu. I, tako, jednom posle večere, nedelju dana pre napada, kad se mama
povukla, on i opat Sulak izašli su na terasu. On je kazao: Gospodine opate,
hoćete li, molim vas, da me ispovedite? - Bila je blaga letnja noć, a jablanovi
su se na mesečini dizali uvis kao vodoskoci. I tu, uz dozivanje cvrčaka,
ispovedio je svoj samovoljni i usamljeni život. Mulen, bistroe, javne kuće -
sve. Čudno, sve je zvučalo neverovatno beznačajno - i ne baš tako grešno.
Utonuo je u plitku lokvu sna. Kad se probudio, zora je svitala i nebo je
postajalo ružičasto. Noć je odlazila, odnoseći sa sobom svoje zvezde. Negde je
zakukurekao petao, a Žozef se pokrenuo na stolici, protrljao oči i pogledao
Anrija, koji mu se smešio. Dobro jutro, Žozefe. Jeste li dobro spavali? Izgleda
da sam zadremao, gospodine Anri. Nisam hteo, ali umorni ste. Znam. Svi su u
ovoj kući umorni. Siđite u kuhinju i popijte šolju kafe. To će vam prijati.
Malo kasnije. Kuvarica još nije ustala. Još je veoma rano. Jeste li odavno
budni, gospodine Anri? Samo nekoliko trenutaka. Pridignite me, molim vas,
Žozefe, i dodajte mi cviker. Nežno, stari kočijaš mu je pomogao da sedne i
pružio mu cviker. Mogu i sam. Još mogu da se služim jednom rukom. Hoćete li da
zatvorim prozor, gospodine Anri? Anri se blago osmehnu. Niste se nimalo
promenili. Sećate li se kad ste me budili da idemo u Fontan, a ja sam se
pretvarao da hrčem? Hodite ovamo, prošaputa on. Sedite ovde, na ivicu postelje.
Hoću da razgovaram sa vama. Molim vas, gospodine Anri, nemojte. Doktor je kazao
da Pst! Hoću da razgovaram sa vama dok još mogu. Sagnite se da biste mogli da
me čujete. Blesak ljubavi pojavi mu se u očima kada se zagleda u kao pergament
sasušeno, umorno lice. Prvo, hoću da vam zahvalim na svemu što ste učinili.
Pst! Ne prekidajte me. Bili ste mi kao otac. Naravno, o vama će se starati do
kraja vašeg života, ali ja bih ipak želeo da vam nešto dam, a jedine stvari kojih
sam se mogao setiti, to su moj sat i tabakera. Znam da ne pušite, ali ih
zadržite kao uspomenu na mene, hoćete li? Oči mu se sklopiše, a glas se
pretvori u prigušen, mučni šapat. A sada čujte šta ću vam reći, nastavi on,
otvarajući oči s očajničkim naporom. Kad umrem, neću da mama ostaje dugo sama.
Morate da pronalazite neke izgovore i da ulazite u salon i kada ona ne zvoni za
vas. Pretvarajte se kao da ste došli da podstaknete vatru, ili da vidite da li
su zavese na prozorima navučene. I nemojte da šetate po kući sa tužnim licem,
ponavljajući: Da, gospođo grofice. Ne, gospođo grofice. - Postarajte se da
govorite nešto drugo, nešto veselo. Pokušajte da izgledate srećni. Pričajte joj
o konjima, i pokušajte da je izvučete u vožnju kad bude lepo vreme. Oči mu se
opet zatvoriše, i neko vreme disao je teško i šišteći. Molim vas, gospodine
Anri, preklinjao ga je Žozef. Još nešto. Ona voli cveće, naročito bele ruže.
Udesite nekako s Ogistom da uvek bude cveća po kući. Uvek. A sad idite dole.
Kuvarica je verovatno već ustala. On primeti da Žozef okleva, i sumoran osmeh
zaigra mu oko usana. Ne brinite se. Neću umreti dok niste tu…
Posle
Anrijeve smrti, njegova majka, Grofica Adela Tuluz-Lotrek, i Moris Žoajan,
njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti, najbolji
prijatelj od detinjstva, i pobratim, organizuju promociju njegove umetnosti.
Njegova majka odvaja fond i pravi muzej posvećen njegovim delima u mesto
njegovog rođenja u Albiju.
„Svi ga poznaju, ceo Pariz
mu se smeje, on je redovan gost Mulen Ruža, Kazina, Foli Beržera, krčmi na
Monmartru, sastajališta ekscentrika, jazbina. Igra na svim svadbama, ukras je
svake zabave. Ipak, veoma je produhovljen, izuzetno obrazovan, vrlo darovit
umetnik iz odlične porodice. Njegova dela izazivaju tugu, razočarenje. S malo
gestova, veoma brižljivo i nežno meša svoje koktele, tako da bi izazvao zavist
i najčuvenijih američkih barmena. Njegova satira je jetka, ali on ne izobličuje
prirodu, već čeka da sama pokaže svoju grotesknu stranu.“
Franc
Žurden, pariski arhitekta, pisac i likovni kritičar tog vremena
By Dragan Uzelac, boemska
duša utonula u glib sveta... oktobar 2020.
Korišćena literatura:
Wikipedia i roman posvećen slavnom
francuskom slikaru - Pierre La Mure: ’’A novel based of the life of
Henri de Toulouse-Lautrec“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.