Psihoanaliza je igrala veliku u ulogu u njegovim filmovima, kao i u onim Woodyja Allena (ali sa nekom drugom vrstom senzibiliteta, ironije, analize i otklona u odnosu na konformizam zadatog im sveta unutar kojeg su morali živeti, stvarati i pružati otpor klišeima i licemerju društva) ... Marlon Brando je tvrdio kako mu je Bertolucci na setu Posljednjeg tanga u Parizu pričao o psihoanalizi, što mu je pomoglo u njegovoj glumačkoj izvedbi, koju mnogi smatraju njegovom najboljom.
Bertolucci je bio poznat po velikom broju psihijatara koji su ga pratili svugde, čak interpretirali njegove snove, kao predmet disertacija i istraživanja kreativnog umetnika. Njegov interes za razumevanje ljudskog stanja doveo je do mnogih eksplicitnih scena u njegovim filmovima…
’’Ne odričem se ni seksualnih ni političkih snova. Oni
su postojali i ranije a ja sam ih na svoj način istraživao... Filmove pravim da
bih rešio svoje unutrašnje konflikte“.
...
Bernardo Bertolucci rođen je u Parmi (1940.) . Bio je
drugi sin Atillia Bertoluccija, koji je bio pesnik, cenjeni istoričar umetnosti
i filmski kritičar. Kako je odrastao u takvom okruženju, Bertolucci je počeo
pisati u 15. godini, a ubrzo je dobio nekoliko prestižnih literarnih nagrada za
svoju prvu knjigu... Na filmu
debituje kao pomoćnik režije u Accatone (1961.) - očeva pozadina
pomogla mu je u karijeri: stariji Bertolucci pomogao je italijanskom filmašu Pieru Paolu Pasoliniju da objavi svoj
prvi roman, a Pasolini je uzvratio angažujući Bertoluccija kao svog pomoćnika u
Rimu na filmu Accattone (1961.). Ali Bertoluccijev potencijal primetili su
i drugi, kao recimo kultni italijanski reditelj Sergio Leone, koji ga je zamolio da napiše priču za njegov film Bilo
jednom na Divljem zapadu (1968.). Leone je posle odbio scenario
rekavši kako je prekompleksan za američku publiku( u pitanju je svakako bio
filmski klasik, remek delo unutar čuvenog špageti-vestern žanra, sa nizom nezaboravnih rola legendi
poput Henrija Fonde, Čarlsa Bronsona, Klaudije Kardinale..., uz sjajnu muzičku
podlogu Enia Morikonea koja je odigrala jednu od glavnih uloga unutar napete
atmosfere filma). Bertolucci
kao reditelj debituje
filmom - ’’The Grim reaper“ (La commare
secca, temeljenim na kratkoj Pazolinijevoj priči) (1962.). Njegov drugi film – ’’Pre revolucije“ (1964.), rađen po literarnom predlošku francuskog klasika –
Stendala, donosi njegove političke i seksualne nedoumice i dileme... Glavni
junak spava sa svojom tetkom...
...
Sledio je, u narednih pet decenija, niz sjajnih filmova, od kojih su mnogi već odavno postali
filmskim klasicima : Partner (1968.), Strategija pauka (1970.), Konformist (1970.), Poslednji tango u Parizu (1973.), 1900. (1976.), Mesec
(1979.), Tragedija smešnog čoveka (1981.), Poslednji kineski car (1987.), Sheltering sky (1990.),
Mali Buda (1993.), Ukradena lepota (1996.), Opsednuti (1998.), Sanjari (2003.),
Ja i ti (2012.) ...
Bernardo Bertolucci je odrastao u porodici
u kojoj je književnost zauzimala najvažnije mesto, a naročito poezija. Seća se
da mu je otac čitao pesmu u kojoj njegovu majku upoređuje sa ružom, a zatim bi
ga odveo u baštu da ubere pravu ružu.’’Poezija
je bila moja svakodnevna hrana. Ona nije bila ništa uzvišeno, već nešto što se
podrazumevalo, kao i krave i seno i ostale stvari koje su me okruživale“.
Bertoluccijev deda je imao farmu u blizini Parme. S obzirom da je Bertolucci
provodio puno vremena u farmerskim kućama, naučio je da ceni i prizemnost
seoskog života kao i rafiniranost umetničkog( i dan danas ga uzbuđuje miris
kravlje balege). Umetničku crtu je nasledio od oca pa je u 21. godini izdao prvu
zbirku poezije pod nazivom ’’In search
of mistery“, u kojoj se već nazirao njegov umetnički put... Međutim,
Bertolucci je ubrzo shvatio da ne može nadmašiti oca pa se okrenuo filmu... A
na filmu je detaljno istraživao svoje političke, psihološke i seksualne
opsesije. Neprestano je dramatizovao čistu strast u ljubavnim scenama, koje su
posledica njegovih ličnih psiholoških konflikata. Za Bertoluccija je kretanje
kamere predstavljalo isto što i poze u Kama Sutri...
...
Bertolucci je koristio svoje filmove kako bi izrazio i svoje političke poglede;
oni su često bili autobiografski, kao i veoma kontroverzni. Konformist
(1970.) je kritikovao fašističku ideologiju, dodirnuo vezu između
nacionalnosti i nacionalizma, kao i neke stvari iz kolektivne memorije, a sve
to unutar međunarodne Mussolinijeve zavere da se ubije profesor politike u
Parizu. Konformist je temeljen na političkim temama(priča o fašisti, rađena po romanu italijanskog pisca Alberta Moravije, koji planira da ubije
svog učitelja koji je antifašista i da vodi ljubav sa njegovom ženom), tačnije fašizmu i odnosu između ličnog konformizma
i ideala. Film koji se bavi fašističkom Italijom može se gledati kao umetnički
i intelektualni. Nijedan film nakon Konformiste bolje
ne sažima političke, stilske i dramske okvire
kojima je težio Bertolucci. Njegova otvorena, a opet umetnički
projektovana osuda konformizma, mirenja sa sudbinom i glasnog ćutanja sa
uništavanjem etičkih, moralnih, ljudskih i društvenih normi u Italiji
tridesetih godina dvadesetog veka, savršeno je polje za ozbiljnu dramsku karakternu studiju, kao i za egzekuciju stilske vežbe
epskih razmera. Iako su se kasnije donekle kao favoriti kritike ustoličili
sado-mahohistički Poslednji tango u Parizu, i
epski portret Poslednjeg kineskog cara,
zapravo će filmizacija Moravijinog dela
Konformista ostati
Bertoluccijevo najupečatljivije umetničko dostignuće. Pored otvorene simbolike, naznačenih metafora, Bertoluccijev Konformista je
pružio maestralnom snimatelju Vitoriju Storaru
(Vittorio Storaro) teren za slobodnu manipulaciju osvetljenjem, bojama i
perspektivom, u
okruženju punom neprirodnih idealizacija ljudskih požuda i strasti. Film je
trebao demonstrirati Bertoluccijevu rediteljsku izvrsnost. Dok je režirao,
pisao scenarije ili na neki način bio povezan s desecima filmova u više od pet
decenija, ove teme su nedvojbeno igrale veliku ulogu u njegovim radovima, pogotovo
u onim najcenjenijima... Film 1900.
je takođe analiziralo razliku između levog i desnog političkog stajališta,
pogleda na svet. Bertoluccijev
’’Dvadeseti vek“ prati živote dva italijanska dečaka i njihovih
porodica tokom prve polovine 20. veka. Sin bogatog zemljoposednika( tumači ga
Robert de Niro) i sin seljaka (Gerard Depardieu) rođeni su u isti dan i provode
zajedno detinjstvo, ali socijalne razlike i klasni konflikti razaraju njihovo
prijateljstvo...
...
Mnogi kritičari smatraju kako Bertoluccijeve filmove karakterišu seks i
politika. Tamo gde je sa Konformistom stao, Bertolucci će sa Poslednjim tangom u Parizu nastaviti, a to je transparentan i nedvosmislen prikaz skrivenih ljudskih
požuda, koje su u Konformisti skrivene u
detaljima, naznakama i mutnim predstavama potencijalne slobode čoveka, kao i
društva u celini... Posljednji tango u Parizu (1973.) istražuje seks na
izuzetno bludan i poremećen način. Smatra se kako je film otvorio vrata erotici
u mainstream filmovima. Film prikazuje
lik Marlona Branda, Paula, kako se upušta u anonimnu aferu nakon smrti svoje žene
pod nasilnim okolnostima. Film je izazvao kontroverze u Italiji zbog
sodomističke scene, koju je odbor za cenzuru izbacio, a sve kopije su morale
biti uništene. Italijanski sud ukinuo je Bertoluccijeva građanska prava na pet
godina i osudio ga na uslovnu četveromesečnu kaznu zatvora. Mnogo godina
kasnije, kad su se mnoge odrednice cenzure promenile, a cenzorski odbor ukinut,
film se ponovno pojavio (jer je Bertolucci sačuvao jedan primerak) te je
prikazan u neznatno cenzurisanoj verziji. U ovom i drugim filmovima, Bertolucci
istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi. Kontroverzna ljubavna priča, puna gorčine, surovih
užitaka, ogoljenih i brutalnih scena seksa između Amerikanca Paula (Marlon
Brando) i mlade francuskinje Jeanne (Maria Schneider), predstavljala je neku vrstu lizanja emotivnih rana i lečenja frustracija brutalnim, animalnim seksom...’’U vreme kada sam režirao ovaj film bio sam mlad i za
glavnog glumca sam izabrao čoveka dovoljno starog da mi bude otac.
Identifikovao sam se s njim i sa devojkom. Na kraju filma ubijen je otac,
odnosno edipovski kompleks“. U verovatno
najupečatljivijoj sceni, koju je Bertolucci ikada snimio, Marlon Brando
seksualno iskorišćava Mariju Šnajder (analni seks) i pri tom psuje svoju porodicu. ’’ To sam mogao da uradim samo na filmu. Uvek sam smatrao
da sve što mi je potrebno jeste nekoliko miliona dolara za snimanje filma.
Skupa terapija“, prisećao se Bertolucci ne bez
ironije u glasu. Bertolucci priznaje da je u vreme snimanja filma’’Poslednji tango u Parizu“ bio pod jakim uticajem
Zigmunda Frojda. On je film gledao u
bojama ’’materice“, a glumci su bili
produžetak penisa. Spojiti dvoje stranaca, baciti ih u hotelsku sobu i
dozvoliti im da komuniciraju jezikom tela, u to doba je zvučalo kao zanimljiva
ideja. ’’To je bilo
apsolutno romantično“, smatrao je
Bertolucci...
... Epski Poslednji kineski car iz 1987. omogućio je Bertolucciju da
izrazi svoja uverenja i kroz likove i kroz sami čin snimanja filma. Dobio je
dozvolu da snima u Zabranjenom gradu
u Pekingu (što je bilo bez
presedana), a centralni lik Pu Yi
podvrgnut je desetogodišnjoj komunističkoj re-edukaciji pod Maom koja ga odvodi
od šarene(carske) palate do sivog (seljačkog, kažnjeničkog) odela u kojem mora
provesti ostatak života kao vrtlar... ’’Nisam mogao da poverujem da ću napraviti film o tome.
Pa ipak uradio sam nešto što bi marksisti nazvali eskapizmom“. Sjajnu glumačku ekipu predvodili
su fascinantni Peter O’ Tool i John Lone...
Poput većine Bertoluccijevih filmova i u
ovom postoji obilje ljubavnih scena. Carević
koji sisa skoro do svoje desete godine kao da je projekcija Bertoluccijeve
psihologije... Ništa manje uzbudljiva
nije bila ni naredna bertoluccijevska priča natopljena seksualnim frustracijama
i erotikom (ovaj put daleko od ’’carske scenske raskoši i epskih dimenzija
egzotične Kine“ svog prethodnika, smeštena na ,,kraj sveta“ i pustinjske predele
arapskog miljea severa Afrike) , film The
Sheltering sky (1990.), čudesna i depresivna priča o mladom bračnom paru i njihovom prijatelju Georgeu
Tunneru (igra ga Campbell Scott) , njihovom putu po severnoj Africi,
upoznavanju nove kulture i ljudi, priča o njihovoj seksualnosti i
frustrirajućem odnosu, urađen prema noveli američkog pisca Paula Bowlesa. U filmu Čaj u Sahari erotična i frustrirana Debra Winger (Kit
Moresby) odlazi na ’’kraj sveta“ kako bi doživela
seksualnu slobodu sa maskiranim nomadom i na kraju poludi... ’’Po prvi put u
karijeri sam radila takve ljubavne scene“, objašnjavala
je kasnije Debra Winger. ’’Jednostavno sam
verovala Bertolucciju i smatram da su se te scene uklapale u film. Bertolucci
zaista voli ljudsko telo“...
U filmu Little Buddha (1993.) Bertolucci se
okreće duhovnim pitanjima... ’’Ideja da čovek mora da pronađe Boga u sebi je veoma
moderna, rekao bih revolucionarna. Na izvestan način, ’’Mali Buda“ je moj
najrevolucionarniji film“, rekao je
Bertolucci. Film je bajka o prosvećivanju Siddharte, a paralelno ide i priča o
mladom Amerikancu koji je možda reinkarnacija vrhovnog duhovnog vođe. Uz pomoć
roditelja on pokušava da pronikne u tajne budizma, pri čemu priče o Sidartinom
životu prihvata kao dečije priče. Postoji sličnost između Bertoluccija i
Sidarte na vratima kapije. Njegov celokupan rad jeste borba da izađe iz senke
svog oca Atilija, jednog od najistaknutijih pesnika svoje generacije. Bertolucci
je decenijama pokušavao da se izvuče iz te edipovske zamke... Iako se nije
priklonio budizmu, Bertolucci otkriva da se suština karme podudara sa njegovim
psihološkim stavovima. ’’Bio sam
fasciniran ovom idejom koja je veoma frojdovska. Karma je manje ili više
sudbina koju stvarate svojim ponašanjem svesno ili nesvesno. O tome govori i
Frojd. Sudbina ne postoji već je sami stvarate“. U filmu Sidarta
otkriva put ka prosvećenju kada čuje kako učitelj muzike govori učeniku da ne
svira po žicama, ni prejako, ni preslabo. U tom trenutku Sidarta shvata da je
savršena ravnoteža pravi put ka prosvećenosti. Sedeći ispod drveta, odlučan da
ili umre ili ostvari svoj cilj, on odbacuje dvojnost dobrog i zla i prihvata
stanje bivstvovanja. Sin postaje svoj sopstveni gospodar, sopstveni otac...
...
Ukradena
lepota (1996.) nudila je malo heterogenosti... Bila je to još jedna od čudesno
intoniranih Bertoluccijevih poetičnih priča, natopljenih
seksualnošću, romantikom, erotičnom kontemplativnošću, strašću i izvanrednom
fotografijom božanstvenih vinogradarskih predela Sijene i njene nevino čiste,
magične i netaknute prirode(simbolizujući čedni lik glavne junakinje priče),
prepuna neobičnih likova, sa atmosferom mediteranske topline, bezbrižnosti i
kreativnosti koju lepotom prirode budi u čoveku. Unutar takvog ambijenta
neobična i introvertna mlada devojka ( prelepa Liv Tayler) traga za tajnom
vlastitog porekla i pravom ljubavlju koju na kraju i pronalazi... Kontemplativno,
provokativno i velom tajne ženstvenosti obojeno Bertoluccijevo delo, prožeto je izvrsnom
muzičkom podlogom – od Jimi Hendrixa i Nine Simone do John Lee Hookera i W.A.
Mozarta, koja usporenom tempu jednostavne životne priče daje potrebnu dinamiku,
snagu, senzualnost i jačinu emocije... Bertolucci u svom standardno dobrom, ne
previše pretencioznom, relaksirajućem izdanju, ukrašenom ukradenom lepotom pupoljka prekrasne Liv Tyler...
... Film Opsednuti
(1998.) predstavlja genijalnu životnu, ljubavnu dramu (rađenu po motivima
priče Jamesa Lasduna), moćnu storiju
o strasti i požrtvovanju ispričanu muzikom, klavirskim melodijama, snažnim
emocijama, tišinom, naslućivanjem, meditativnošću, čulnošću dvoje mladih ljudi
čije su se sudbine ukrstile sticajem nesretnih okolnosti...
... Smatram da film i publika ne treba
da se boje emocija i tražim gledaoca koji zna da se spontano prepusti
impresijama koje film budi, i da u njemu učestvuje ...
...
Tada već zreli Bertolucci stvara još
jedno filmsko remek-delo pročišćenim filmskim jezikom, metaforama, zvučnim
slikama Mocarta, Šopena, Betovena, Koltrejna, Kudera i obiljem sjajne muzike
majke Afrike... Priča se odvija u večnom Rimu, jednom od simbola romantičnih ljubavi,
zgradi koja nasledstvom pripada pijanisti i kompozitotu Džejsonu Kinskom (David
Thewlis), kontemplativnom, usamljenom, čudnom ali čoveku velikog srca i
izražene empatije, zaljubljenog u mladu ženu, tamnoputu studentkinju( koja se
izdržava čišćenjem njegove zgrade) – prelepu Šandurai (Thandie Newton). Njen
muž je politički zatvorenik u Africi...
Odnos Džejsona i Šandurai kroz film postaje
sve kompleksiji, čudniji, poput slutnje i tajne koja sve vreme lebdi u vazduhu
nošena dahom prelepih klavirskih deonica... Bez reči, on prikriveno pomaže
oslobađanju njenog muža, privlačeći je tajnom i duhom sve više ka sebi...
Senzualna i čvrsta Šandurai u početku sve to ponosno odbija, ali vremenom
intuitivno sve više oseća unutrašnju lepotu i čistotu jedne umetničke duše koja
se žrtvuje i odriče svega radi nje i njene sreće rizikujući vlastiti život i
sreću... Ona mu se lagano sve više približava – neosetno, duhom tajne
ženstvenosti... Muzika koju izvodi i stvara Džejson se sve više pretvara u
čulnost i vezu dvoje mladih ljudi, čistu bestelesnu ljubav dvoje senzibilnih
stvorenja različitih rasa, kulturnog i duhovnog nasleđa, pogleda na život i
svet, tako surov i okrutan... Lirski, romantičarski ugođaj je nestvaran u
polutami, tajnovitosti i unutrašnjoj lepoti starinske kuće u kojoj se odigrava
lepršavi, mistični ples dvaju naizgled različitih svetova i duša, sve one
neizrecive čovekove lepote koju samo čista ljubav i umetnička nota vanremenskog
mogu da uzdignu na božanski pijedestal, trenutak unutar čije se hipersenzibilne
lirike dve duše spajaju u jednu – besmrtnu i božanski lepu... Kamera Bernarda
Bertoluccija pleše i poigrava se nošena akordima klavirskih deonica jednog
Betovena ili Mocarta, klizi rubovima onog najtananijeg unutar lirskog zanosa
besmrtne ljudske duše koja izgara na toplini vatre dvaju srca koja se ljubavlju
vremenom zbližavaju, ispisujući notama i neizgovorenim rečima ono najlepše što
ljudski život opravdava i čini ugodnim Božijim delom... Ovo je jednostavno film
koji se gleda tananim čulima ljudskog srca, koji se upija svim telesnim porama
koje se rečima nikada ne mogu saopštiti, ovo je čista romantičarska poezija
koja poput izvora života izbacuje na kraju svu onu lepotu krhkosti i
suptilnosti čiste ljubavi...
Film Sanjari
(2003) (kojim,
na neki čudan, samo sebi svojstven, autentičan način, Bernardo Bertolucci
zatvara svoj poetični umetnički krug filmskog erotskog političara) predstavlja impresivni, snažnim erotskim nabojem
naglašen reminiscentni osvrt na jedno ’’čudesno proleće“ – Pariz, 1968. godine,
doba studenata na ulicama i revolucije u vazduhu, iz ugla troje mladih ljudi (Amerikanac,
student francuskog jezika, Mathew (Michael
Pitt) i Francuzi, brat i sestra, blizanci Theo
(Louis Garrel) i čarobna Isabella (Eva
Green)), studenata i fanatičnih filmofila...
Mathew:’’Bio sam jedan od onih filmskih entuzijasta
koje ćete uvek naći gde sede najbliže bioskopskom platnu. Zašto sedimo tako
blizu? Možda zato što želimo prvi da vidimo slike, dok su još nove, sveže, dok
ne savladaju redove iza nas. Pre nego što budu prenete od reda do reda, od
jednog do drugog gledaoca i na kraju se, istrošene, male kao poštanske marke,
vrate u projekcionu kabinu... Možda je platno bilo i zaklon. Štitio nas je od
sveta. Ali jedne večeri, u proleće 1968. godine, svet je konačno probio
platno...“.
Nakon susreta na uzavrelim ulicama Pariza,
kulturnog protesta na barikadama, Metju upoznaje prelepu Izabelu i njenog brata
Tea, useljava se kod njih i kreće da upoznaje jedan neobični svet njihove
intime, zabranjene erotičnosti i ljubavi sijamskih blizanaca, kao i ljubavi
prema filmu, slobodi i želji da se hrabro, bez predrasuda eksperimentiše sa
životom...
... Sanjari predstavljaju Bertoluccijevu
filmsku odu provokativnom, buntovnom i slobodarskom duhu šezdesetih godina 20.
veka, kao i celuloidnu odu svetskoj kinematografiji... Rađen po knjizi Gilberta Adaira iz 1988. godine ’’The holy innocents“, film ’’Sanjari“
pokušava uhvatiti duh jednog čudesnog revolucionarnog vremena, vremena
političkih previranja, studentskih i antiratnih protesta, redefinisanja
kulturnih vrednosti, kao i osvajanja mnogih sloboda pomicanjem granica –
seksualnih i ostalih...
Dve paralelne priče o spoljašnjem i
unutrašnjem svetu čoveka, spojene u jednu jedinstvenu ideju o sanjarenju,
potrebi za revolucionarnim promenama, kreativnosti, umetnosti, lepoti samoj po
sebi i bezgraničnoj slobodi – priča o jednoj jedinstvenoj generaciji koja je
makar pokušala da promeni sebe i svet ili je makar filozofirala i sanjarila
eksperimentišući sa svim mogućim izrazima bunta i potrebe za slobodom (rušeći
barijere u i oko sebe, barikade i sve (ne)moguće granice) ... Troje mladih
ljudi je ’’zaraženo“ pariskom Kinotekom i Novim talasom ... Oni ne sanjaju neku
bolju stvarnost (koju će, možda, doneti ’’revolucija“ na ulicama Pariza
šezdesetih) već umetnost. Po njima, suštinski smisao revolucije, proleća 1968.,
ogleda se u inverznoj činjenici (obratno od tradicionalnog poimanja) da
umetnost više ne podražava stvarnost već da stvarnost podražava umetnost...
Bertolucci ’’Sanjarima“ slavi svet kinematografije (kao film prepun referenci i
kadrova iz poznatih svetskih filmova) , dok kulturni i filozofski duh jednog
burnog vremena daje kroz pesme najboljih rokenrol autora tih godina... Muzika
šezdesetih (The Doors, Hendrix, Janis Joplin, Dylan...) ispunjava mikro i makro
kosmos jednog sanjarenja na javi, dajući joj još više duše i bezgranične
slobode – kreativne, seksualne, političke...
’’Ovaj film mi je pružio priliku da posebnu pažnju
posvetim ne samo duhu mladih sa kraja šezdesetih već i samoj majskoj revoluciji
1968. godine, kao i zlatnom dobu francuskog filma, zajedno sa svim stručnim
ljudima koji su stvarali tokom novog talasa. Mnogi moji filmovi opisani su kao
epski. Međutim, film ’’Sanjari“ je znatno intimniji od svojih prethodnika. Moja
kamera će polako otkriti centralni lik Metjua, i svet strasti u kome se nalaze
i ostali likovi, koje predstavljaju Teo i Izabel. Do kraja filma Metju i
njegovo dvoje zavodnika priznaju događaje i uticaje iz spoljašnjeg sveta, a sve
to kroz bolno putovanje konfuznom adolescencijom. Događaji na ulicama mogu se
posmatrati kao dvojna metafora – ujedno predstavlja Francusku i svet i svet
adolescenata u borbi sa odrastanjem i odgovornošću.
Istovremeno,
predstavljena je surova realnost, od koje ovaj trio likova pokušava da pobegne,
a jedini način za to pronalaze u bekstvu kroz filmove i međusobno razumevanje i
prisnost. Ipak, forma ne mora uvek odrediti funkciju a deo čarolije fimskog stvaralaštva
je u tome što i lokacija na kojoj snimate može probuditi ideju za film. Za mene
se kreativni proces ne završava pisanjem scenarija, već je stvaranje
interaktivan proces između mesta snimanja, mojih glumaca i ekipe“, objašnjava Bernardo Bertolucci svoj filmski klasik.
Krećući se između polova seksualnih i
političkih snova Bertolucci nas još jednom veoma smelo (bez lažnog moralisanja,
predrasuda i duha malograđanskog konformizma) vodi na čudesno unutrašnje i
spoljašnje putovanje radosti življenja – bez straha, kočnica, neuroza, psihoza
i glupih normi koje guše životnost i slobodu izraza... Filmske replike i citati
filmskih klasika (od Goddara do Hawksa i mnogih drugih značajnih imena i
filmova čije sekvence veštom montažom savršeno uklapa u priču o sanjarenju,
ljubavi i revoluciji) daju filmu još jednu moćnu dimenziju, crtu besmrtnosti i
duhovnosti koja ne priznaje podele, strahove, gluposti, mrtvilo, neznanje...
Razbarušeni, boemski, kreativno intonirani enterijer stana( ili čovekove unutrašnjosti
gde se odigravaju sve drame i komedije sveta) unutar kojeg troje mladih ljudi
eksperimentišu svojim životima rušeći sve moguće barijere i predrasude u potrazi
za slobodom i ljubavi (koja postoji samo
kao dokaz) koji se valjaju preko zapaljenih barikada revolucionarnog Pariza
1968. godine, odraz je stanja jednog burnog vremena – kao jedan od glavnih,
zasebnih likova ovog izvanrednog, inspirativnog i intrigantnog filma (samo za
hrabre, one koji umeju da sanjare i bore se, uprkos svemu, za svoje ideale i
snove) ...
Theo:’’Revolucija nije gala večera. Nije književno
delo, crtež niti tapiserija. Ne može se završiti istom elegancijom i mirnoćom,
niti nežnošću, prijateljstvom, učtivošću, obuzdavanjem i plemenitošću.
Revolucija je ustanak, nasilni čin, u kome jedna klasa nadjača drugu“.
Na kraju, dve priče se međusobno prepliću u
još jedno izvanredno bertoluccijevsko
iskustvo, na graničnim područjima unutrašnje, čovekove duhovne revolucije...
Bertoluccijevsko iskustvo unutar kojeg su vešto suprotstavljeni introvertni,
filmu okrenut svet glavnih likova priče i spoljašnji svet političke i
egzistencijalne realnosti kraja jedne prelomne i uzbudljive epohe (sa
nesagledivim posledicama koje upravo proživljavamo) ... Sanjarski i
’’nelogično“, do samog kraja ’’crvenih zastava slobode“ i zapaljivih barikada u
glavama ljudi...
... Bez obzira na tematsku ograničenost, za što ga
optužuju neki kritičari, Bertolucci će iskoristiti neke kontroverze oko svojih
filmova kako bi ohrabrio ljude da preispitaju sebe i svoje društvo, uspešno
šireći granice utvrđenih društvenih normi... Bernardo Bertolucci ostaće zapisan
u istoriji filma kao jedan od
poslednjih istinskih filmskih poeta proizašlih iz zlatne ere
evropske kinematografije šezdesetih godina prošlog veka. Kontroverzan i zloglasan,
jedanko kao i maestralan i impresivan, Bertoluccijeva karijera će od početka do
kraja ostati pod uticajem njegovog duhovnog i političkog oca Pjera Paola Pazolinija, i
stilsko-narativnog gurua Žan-Luka
Godara. I jednom i drugom će se vraćati kroz karijeru sa više i
manje i uspeha, ali nikada bojažljivo i nesigurno, sa jakim autorskim pečatom,
što je osnova kreativnog zanosa svakog pravog umetnika. A Bertolucci je bio
jedan od poslednjih. Nelinearna
struktura, potisnuta seksualnost, naglašen erotizam, kao i politički izrazito levičarski stavovi
biće nešto što će obeležiti najznačajnija Bertoluccijeva filmska umetnička dela.
Bernardo Bertolucci će ostati zapamćen kao poslednji konjanik umetničkih vizija seksualnosti,
i poslednji branik odbrane estetskog
poimanja filmske umetnosti, one koja ne vređa inteligenciju
gledalaca podilazeći najnižim ljudskim porivima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.