Uroš Predić, jedan od najvećih srpskih slikara realizma i čovek velikog duha je rođen 07. decembra 1857.godine u malom banatskom mestu Orlovatu (u blizini Zrenjanina). Otac mu je bio sveštenik, te je svoje detinjstvo uglavnom provodio u seoskoj crkvi. Porodica je bila brojna, ali je on kao mezimac (najmlađe dete) mogao da izabere po sopstvenoj volji za šta će se školovati i čime baviti u svom životu. Od detinjstva je bio krhkog zdravlja. Kao četvorogodišnjak slučajno je ostao zaključan cele noći u crkvi, te je zbog toga dobio nervnu groznicu. Osnovnu školu je završio u svom selu, a gimnaziju u Pančevu. Osnovna škola ostala je obeležena sklapanjem prijateljstva sa budućim velikim naučnikom Mihailom Pupinom. Njih dvojica su ostali prijatelji do kraja života. U detinjstvu je i poznati naučnik bio zainteresovan za slikarstvo, a Narodni muzej u Zrenjaninu čuva jedini poznat njegov crtež na kome je portret Pupinovog učitelja iz Idvora, Koste Isakovića. Jedini je Uroš Predić koji se Pupinu u pismima obraćao sa ’’Dragi Mišo“. Sve što je u pismima Predić napominjao kao neophodno za Srbiju, njegov prijatelj je slao za obnovu, održanje i umetnički razvoj.
Imali su mnogo zajedničkog, a njihova ljubav prema Banatu bila je neopisiva. Nikada nisu zaboravili obale Tamiša koji povezuje njihova rodna sela... Otac Uroša Predića je pokušao da sinovljevu želju za slikarstvom preusmeri ka tehnici, ali nije uspeo...
’’Kada se rešavalo da li da budem slikar, otac će me zapitati. ’’A šta
ćeš golube, kada te u starosti izneveri oko i kad zadrhće ruka?“ Odgovorih:
Ništa! Onda ne marim ni da živim.“.
... Otišao je Uroš
1876. godine na slikarsku Akademiju u Beču kao stipendista Matice srpske. Učio
je slikarsvo, kao i Paja Jovanović, kod čuvenog profesora Gripenkerla. Iako je
neko vreme bio i asistent na bečkoj Akademiji, kada je u saradnji sa arhitektom
Hanzenom i uputstvima svoga profesora uradio 13 slika sa mitološkom sadržinom
za parlament u Beču, sticajem okolnosti Uroš se vraća u svoje rodno mesto. Otac
i brat su mu umrli, a on se odlučio da čuva bolešljivu majku. Kraj nje provodi
gotovo polovinu svoga životnog veka. Zarad nje kreće se samo do Novog Sada,
Sremskih Karlovaca, Starog Bečeja…U svom domu neprekidno radi slike po
porudžini pokazujući ih i majci koja se radovala njegovom uspešnom radu, kao
što bi pohvalnu kritiku o slikama svoga sina čitala i više puta. Tako je
slikarski majstor Uroš Predić postao hroničar svoje sredine…
’’Čudim se da ima ljudi koji bi rado počinjali svoj život iznova. Ne
mogu reći da nisam imao i radosti u životu; ali po koju cenu! Ipak sam bez
roptanja otaljao svoj kuluk, no ne bih želeo da to ponavljam. Meni je dobro
ovako, i mirno gledam u režisera koji će dati znak da se spusti zavesa….Ovo
raspoloženje je simptom ne samo starosti nego i zamorenosti. Možda će me
proleće malo ohrabriti...“
... Nemoguće je
govoriti o Urošu Prediću a ne spomenuti njegovog savremenika, ništa manje
genijalnog umetnika Paju Jovanovića. U tadašnje vreme svi su poredili njihov
rad i životna kretanja smatrajući ih konkurentima. Vezivala ih je banatska
zemlja i ljubav prema slikarstvu a posebno prema portretima. Predić se lako
upuštao u slikanje velikih formata, dok je Paja Jovanović volio monumentalnost
platana. Predić je bio manje pragmatičan što se najbolje vidi u odbijanju da
uradi dela za koja mu se činilo da će biti kratkog roka, dok je Jovanović to
rado prihvatao. Predić je bio više melanholik, asketa, introvertan tip
ličnosti, dok je Jovanović bio hedonista i ekstrovertan. Predić je sebe nazivao
pesimistom, dok je Jovanović bio optimista. Dok je Jovanović putovao i živeo
mondenskim životom, Predić je kod kuće radio ikonostase kako bi finansijski
pomogao deci svoje preminule braće. Predić je uradio samo jedan ženski akt dok
je Jovanović uradio brojne predstave ženskog lika i tela posebno ističući
senzualnost i lepotu. O njihovom odnosu govore dve razglednice koje se čuvaju u
Narodnom muzeju u Beogradu. Paja Jovanović ih je uputio Urošu Prediću. Na
prvoj, Jovanović se javlja iz poznatog austrijskog banjskog lečičišta Bad
Gaštajna. Zahvaljuje se Prediću za pismo i uputstva koja je od njega dobio
ranije i preporučuje mu ovu banju. Završava srdačnim pozdravima ’’od tvog
Paje“. Drugom razglednicom mu se javlja iz Beča čestitajući mu Novu godinu. Oba
dokumenta pokazuju da među njima nije vladalo rivalstvo i rezervisanost. Predić
je na pitanje Banaćanina Mihovila Tomandla, o tome šta misli o Paji Jovanoviću,
kazao:
’’On vam je, što kažu Mađari talpra esett, ili srpski, mačka koja uvek
padne na četiri noge. On se snalazi u svakoj prilici. Nije genij, ali je
odličan poznavalac svih škola i pravaca, a njegovi su radovi majstorski“.
... Kakva je bila
Predićeva osećajna duša možemo saznati iz njegovih reči koje piše svom
prijatelju dr Milanu Saviću, a povodom smrti majke za koju mu je ranije rekao
da je slatka, mila i dobra, kao i da je njegovo najveće blago:“…izgubio si iz vida stanje čoveka koji je
izgubio sve, sve! Izgubio sam i samoga sebe. Posle smrti materine ostao sam bez
kompasa, bez glave, bez nade, bez pojma o cilju života i o načinu, kako se može
dalje živeti bez matere… Nisam odgovarao nikome… pravom nesrećniku je sve
svejedno. Tako je to išlo mesecima… u snu sam imao vesele sastanke sa
materom... Izdržah krizu i počeh dolaziti sebi…“.
... Nakon majčine smrti
preselio se u Beograd. Umetnički vek proveo je u zgradi koju je davne 1908.
projektovao čuveni arhitekta Nikola Nestrović. Prvobitni vlasnik te kuće, koja
se nalazila u Svetogorskoj ulici, bio je Josif Predić, slikarev rođeni brat.
Kada je nastupila 1896. izabrali su ga za dopisnog, a četiri godine kasnije i
za stalnog člana ’’Srpske kraljevske akademije“... Naslikao je i više
ikonostasa zbog čega se smatra da je posledenji značajan srpski ikonopisac.
Oslikao je prelepi ikonostas starobečejske pravoslavne crkve, a taj rad ga je
zbližio sa vlastelinom Bogdanom Dunđerskim. Njih dvojica su bili sličnih
pogleda na svet i istog senzibiliteta te su ubrzo postali prijatelji. Pisao je
Predić Dunđerskom 8. juna 1942. godine :
’’Dragi Bogdane,
Odkako je ova užasna nesreća snašla celo čovečanstvo i zapalila ceo svet
kao nikad dosad, prekinute su mnoge stare veze između država i naroda; pa je
tako i naše prijateljsko dopisivanje moralo da prestane. Ipak sam, zahvaljujući
slučaju, našao mogućnosti da se raspitam o Tebi i ostalim našim dragim, starim
prijateljima, pa se nadam da si i Ti isto tako mogao da doznaš da sam još živ i
zdrav, i ako u duši duboko potresen i ožalošćen koliko našom opštom, možda
definitivnom propašću kao narod i država, tako i gubitkom dragih članova moje
najbliže rodbine: poginula mi 6. aprila snaja, Lenka sa svojom kćeri Sofijom u
svojoj kući. Nikud ne idem, ne čitam novine, gde je samo reč o rušenju,
potapanju brodova i o ostalim strahotama, koje moderni rat sa sobom donosi. Po
malo radim, tek skrenem svoje misli na drugu stranu u carstvo ideala koje mi
sad izgleda kao neka bajka iz davnašnjih, srećnih vremena“...
... Kasnije je upućivao
pisma nepoznatom prijatelju koje nije poslao poštom, niti se potpisao imenom pa
se smatra da je bio pod nekom vrstom prismotre. Smatra se da je pismo bilo
upućeno Dunđerskom koga mnogi nisu voleli jer je bio poslanik na mađarskom
Saboru, u vreme kada je Vojvodina bila pripojena Mađarskoj. To ukazuje da je to
pismo dokaz o cenzuri koja je postojala u Jugoslaviji u periodu posle Drugog svetskog
rata, cenzuri na prijateljstvo... Uroš Predić ratne dane je živeo povučeno, a retke
izlaske iz ateljea provodio je u društvu mladih ljudi koji su u kućnoj
atmosferi čitali poeziju, diskutovali o raznim temama i svirali klavir. Među
njima je bila i Ksenija Atanasijević
čiji zamišljeni portret veoma verno prikazuje nju, buduću doktorku filozofije.
Portret savršeno oslikava atmosferu koja je vladala na druženjima mladih
Beograđana. Predić je slična druženja organizovao u svom domu u Svetogorskoj
ulici. Kod njega je uvek bilo kafe i čokoladnih bombona. Kasnije se često sećao
tih tužnih dana...
... Kada je arhimandrit manastira Grgeteg Ilarion Ruvarac prvi put
ugledao Uroša Predića rekao mu je: „Dakle, Vi ste taj Uroš Predić. Ja sam Vas
zamišljao kao nekog bucova, a Vi se otegli ko gladna godina!” A Predić je bio
visok 182 centimetra, koščat, vitak, uskih ramena, uspravnog držanja...
... Uroš Predić živeo je jednolično, zainteresovan za
sve što se dešava u domenu umetnosti… poneka ’’piva koja je na velikoj vrućini prirodna i gotovo neizbežna“ sa
nekim od prijatelja… Smatrao je da su za sreću u životu potrebi zdravlje i
pamet. Dolazile su mu i nakinđurene dame ne bi li ih slikao, ali njegov
ljubavni život ima samo poneku iskru nade da je sreća moguća i ništa više od
toga… Zarad oskudnog ljubavnog života proglasili su ga ženomrscem, ali
filantrop Predić je izjavio da ih on izuzetno ceni i poštuje. Samo jednom
pokušao je da se oženi – godine 1889., tada šesnaestogodišnjom devojkom, Anom
Nakaradom, ćerkom penzionisanog oficira Đure Nakarade koji to nije dozvolio (Uroš
je u tom trenutku bio duplo stariji od pomenute devojke)... Kada je njemu draga
prijateljica Mila Hamdija umrla, napisao je u svom pismu dr Milanu Saviću: ’’Za njeno ime vezan je jedan kratak san o
sreći u mojem životu. Da se taj san ostvario, koliko bih sada bio nesrećan!
Ovako, provodivši svoj vek u brizi i radu, bez jačeg podstreka, u žabokrečini
usamljenog askete, sačuvao sam se od sreće i nesreće…“
... Uroš Predić je slike prvi put izložio i predstavio
očima javnosti 1888. godine. Zvučni kolorit i tehnička savršenost krase
Predićeve slike. Detaljno i posvećeno se bavio studijom dečačke glave. Jedan od
najznačajnijih portreta je portret ’’Namrgođena
devojčica“. Biografi su zapisali da je bio veoma uredan i precizan. Posebnan
kvalitet kod Uroša Predića kao slikara ima njegov crtež, što je vidljivo u
njegovim sačuvanim blokovima za skiciranje. U svom dugom stvaralačkom životu
ostao je veran pravilima starih majstora i istrajao na isticanju crteža i
jasnoće kompozicije, pokazujući otpor prema težnjama mladih umetnika koji su se
školovali u Minhenu i Parizu.Vodio je evidenciju početka i završetka svih
svojih skica, crteža i slika od 1876. do 1948. godine. Za svaki od 1658 radova
postoji informacija o godini kada je nastajao, formatu slike, tehnici rada,
temi, ali i informacije o prisustvu modela ili slikanju sa fotografije, kao i o
tome u čijem je vlasništvu delo. Zanimljivo je da za 1915. godinu nema nikakvih
zapisa, ali pedantni slikar je i to objasnio napisavši: ’’Godina jalova zbog rata“. Smisao za humor i dobro poznavanje svog
naroda izrodili su slike ’’Banaćanin
pred vratima advokata“,’’Vesela braća žalosna im majka“, ’’Biće belaja“.
Sliku ’’Vesela braća, žalosna im majka“ Predić je naslikao kada se iz Beča
vratio u Orlovat. Delo je izašlo u kalendaru ’’Orao“ ali je reprodukovano i u
brojnim novinama, a potom i na razglednicama. Godine 1887. naslikao je pijance
iz svog sela kako se u zoru vraćaju iz kafane. On se nadao da će njegova slika
da ih ubedi da promene svoj način života, ali naprotiv, oni su obožavali tu
sliku...
“Jesen,
žitko blato zagušilo sokake. Svaki dan u ponekoj kući svinjska daća. Celo selo
miriše na vruće čvarke, a pijana pesma ne da ti po celu noć da treneš. Gledao
sam to svaki dan i dozlogrdilo mi. Rekoh sebi: treba na neki način pokazati
ovim ljudima u kakvu su nesreću zapali, moralno uticati na njih. I počnem da
radim sliku… Mislio sam, napraviću niz sličnih slika i u njima ocrtati sve mane
i opačine mojih Vojvođana, pa hajd’ po narodu, da se opameti. Završio sam
“Veselu braću” i doživeo dan da vidim efekte ove plemenite zamisli. Navraćam,
naime, jedne nedelje do orlovatskog krčmara, starog druga i prijatelja, kad oko
jednog stola skupio se grdan muški narod. Navalili se nad nešto, gledaju, oči
im se ucaklile, usta im se razvukla od uva do uva. Priđem da vidim šta je, kad
ono reprodukcija ‘Vesele braće’ u poznatom vojvođanskom kalendaru ‘Orao’.
Gledajući je, moji seljaci se oduševili, klikću od radosti, izopijali se
gore nego što sam ih ikad video. ‘Gde nas samo, čikane, tako potrefi!’ –
pljeskali su me po ramenu…”,
objašnjavao je Uroš Predić nastanak svoje čuvene slike – ’’Vesela braća“ (jesen 1887.), posvećene svojim veselim seljanima i
njihovom raskalašnom poroku - pijanstvu...
… Bio je slikar akademskog realizma. U njegovom slikarskom opusu najviše su bili
zastupljeni portreti, ikonografija, žanr (njegove poznate žanr slike su ’’Mali filozof“, ’’Devojka na studencu“, ’’Pod
dudom“) i istorijske kompozicije. Predić je poznat po radu slika crkvene
tematike, ponekom kompozicijom mitološke sadržine, slika seoskog života, tek
nekoliko pejzaža, samo jedan akt(jedne većeri tokom ratne 1941. godine na vrata
njegovog ateljea u Beogradu pokucala je nepoznata mlada žena. Ona je iz
zavičaja došla u grad kako bi potražila utočište od ratnih stradanja. Predić ju
je primio u svoj dom. Ništa od nje nije tražio. Smatra se da je devojka videvši
da je došla u atelje velikog slikara i iskrenog i poštenog čoveka poželela da
je naslika. Tako je nastala slika ’’Žena
sa zelenim velom“. Do kraja života krasila je njegov atelje), nekoliko
skica anegdotskog sadržaja, ali ponajviše svojim mnogobrojnim portretima.
Uradio je preko 1600 slika. Osnovao je i društvo srpskih slikara ’’Lada“ 1904.godine čiji je prvi
predsednik i član. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umetnosti (1919.
godine) i njen prvi predsednik. Dopisni član Srpske kraljevske akademije
postaje januara 1919. godine, a redovni u februaru sledeće godine. Imao je samostalne izložbe u Orlovatu, Novom
Sadu, Starom Bečeju, Pančevu, Vršcu i Beogradu. Najpoznatije slike su mu ’’Vesela braća“, ’’Siroče na majčinom
grobu“, ’’Hercegovački begunci“, ’’Na studencu“ i svima znana ’’Kosovka devojka“...
...Uroš Predić je na slici ’’Kosovka devojka“ prikazao bojište
neposredno posle Kosovske bitke 1389. godine. Istorijska kompozicija je
smeštena u letnji pejzaž, u zoru, kada se na nebu rađa dan, a priroda budi
procvetalim makovima.U prvom planu slike je devojka, koja pruža pomoć ranjenom
srpskom junaku, Orlović Pavlu, pojeći ga vodom iz zlatnog putira. Na njihovim
licima se vidi ozbiljnost, patnja, bol, ali i nada u isto vreme. Devojka je
odevena u narodnu srpsku srednjovekovnu odeću koja je bogato ukrašena vezom.
Zlatni putir iz koga napaja junaka ima neobičan oblik, dok je drugi zlatni
putir sa peškirom na kojem se vide obrisi krvi, postavljen iza njenih leđa.
Ranjeni srpski junak Orlović Pavle je u raskošnoj odeći. Bodež na pojasu je
bogato ukrašen, a na njegovoj raskopčanoj dolami nalaze se sa obe strane belim
vezom izvezeni krstovi. Njegov mač je okrvavljen i polomljen, a ispod njegovih
nogu je štit nad kojim je ruka sa okrvavljenim jataganom mrtvog turskog
vojnika. Njegovo lice je okrenuto ka nebu, dok je glava mrtvog Turčina, u odeći
ukrašenoj zlatom, okrenuta ka zemlji. Sa desne strane u pozadini slike vide se
pali borci i dva konja, beli koji je oboren i ubijen i dorat koji stoji bez
jahača. Na levoj strani slike leži mrtav turski vojnik sa strelom u grudima. Slika
je puna simbolike i detalja koji se mogu različito tumačiti i analizirati.
Ranjeni junak Orlović Pavle je bio Rudnički vojvoda i jedan od najpouzdanijih
ljudi cara Lazara. Prema predanju on je bio sin vojvode Vuka i potomak čuvenog
vojvode Grgura Orlovića, a njegovo ime se vezuje za pripadnost viteškom Redu
Zmaja. Kroz njegov naslikani lik prikazani su svi junaci Kosovskog boja.
Bezimena devojka iz naroda simboliše sačuvanu čast otadžbine i produžetak života.
Slika ’’Kosovka devojka“, nije samo prikaz jedne istorijske scene, rezultat
želje slikara Uroša Predića da na platnu ostavi svoje viđenje dešavanja na
Kosovu polju posle boja. Njome se posmatraču prenose i poruke ne samo vezane za
Kosovski boj iz 1389. godine, već za kosovski fenomen...
... Od posebnog značaja je njegov doprinos crkvenom
slikarstvu i portretima. Izuzetan portretista, jedan od najboljih u istoriji
srpskog slikarstva, pored oživljavanja zanimljivih likova u svojim radovima je
negovao nacionalne motive i istorijsku tematiku. Smatra se poslednjim velikim
ikonopiscem. Među čuvenim portretima Uroša Predića ističu se slike: Sime Lozanića, Stojana Novakovića, Jovana
Žujovića, Jovana Cvijića, Đorđa Vajferta, Aleksandra Belića, Mihaila Petrovića
Alasa, Slobodana Jovanovića, Stevana S. Mokranjca, kralja Petra I
Karađorđeviča, kralja Aleksandra I Karađorđevića, kraljice Natalije Obrenović,
Živojina Mišića, Joce Vujića, Pere Dobrinovića, Ksenije Atanasijević, Brane Petronijevića…
Portrete je uglavnom radio na osnovu fotografija tražeći opis boje tena, očiju
i obrva. Na jednom portretu mogao je da slika samo dva sata dnevno, potom bi
morao preći na drugi…
’’Slikar
je u punom smislu slikar kada njegova nabujala mašta vuče kist slobodno, bez
ikakve pomisli na materijalna dobra i bez ugađanja ičijim zahtevima. Prava
umetnička slika začinje se u umu i srcu, kao dete boravi u umetniku i kad sazri
rađa se“, rekao je Predić.
... Predić nije
smatrao da kao slikar treba i da govori o slikarstvu. Smatrao je da je to
pokušaj umetnika da svoje nedostatke na slikama doradi rečima. Nijedna reč
umetnika neće primorati posmatrača da vidi baš ono što je umetnik hteo da
prikaže. Svako od nas prima i uzima od umetničkog dela samo ono što je njegovoj
duši vidno i prihvatljivo kao nadogradnja sopstvene duše ili prepoznavanje
svoje duše u radu umetnika. Gledaoci su mnoštvo, a slika – umetničko delo je
jedno. Ta šarolikost u viđenju specifična je draž umetnosti. Radu na slikama
ipak je prethodilo dugo razmišljanje, studije na suncu, čitanje, dakle
upućivanje u sve ono što bi mu omogućilo što uspešniji rad. Traženje, potpuna
opsednutnost prema onome što treba da stvori, dvoumljenja…u tome vreme prolazi
sve do trenutka kad sigurna ruka ne uzme kist i započne rad. Velikom umetniku
pripada carstvo ’’ispisivanja“ svoje duše koja gori u čudesnoj moći lepote. A u
duši pletenica osećanja i misli. Uhvatiti ih, rasplesti i ponovo kistom
povezati, dar je koji imaju samo veliki umetnici kao što je bio Uroš Predić. Na
pitanje kako se odvija taj proces ili kako slika nastaje Predić je odgovorio
misterioznim rečima:“… kad sednem da
vidim kako postane slika, onda zaista i postane, a kad sednem da pišem, onda
eto šta je postalo.“
... Diptih ’’Devojka na studencu“ nastao je prema istoimenoj pesmi
Branka Radičevića, i predstavlјa idiličnu lјubavnu scenu iz narodnog života —
ilustruje stihove o susretu momka i devojke na izvoru. Slika se sastoji iz dva
dela uokvirena zajedničkim ramom, u čijem gornjem delu je ispisan naziv slike.
Na prvom delu slike prikazan je mladić na konju kako pruža ruku prema devojci,
koja je, zbunjena njegovim pogledom ispustila krčag koji se razbio. U delu rama
ispod ove scene ispisani su stihovi pesme: „Ruka klonu krčag dole — ode na dve
na tri pole“. Na drugom delu slike sa stihovima „Kad bi danas opet došo — ma i
ovaj drugi prošo“, prikazana je devojka kako sedi kraj izvora sa krčagom pored
nogu, držeći ružin cvet u ruci, očigledno razmišlјajući o momku. Slika je
ispunjena folklorističkim elementima, pre svega, narodnim kostimima momka i
devojke, kao i seoskim pejzažem koji se nazire u pozadini...
... Kad bi crtao
portrete, voleo je da čuje mišljenje merodavnih ljudi i ako nema potrebe išta
popravljati portret bi proglasio završenim, a ako bi bilo primedbe sliku bi
doradio. Ponekad bi sebi dao i malo slobode (kad je reč o crkvenim slikama) i
unosio u njih životnost. Znao je šta čini i bez prigovora sliku primao natrag. Osim
toga, dodaje Predić, svako veruje u sebe i nepogrešivost svoga suda… Slika Sv. Jovana Krstitelja mu je vraćena jer
su naručioci ocenili da je previše naturalistička. ’’Šta mogu“, rekao je Predić, ’’ja
ga baš takvim zamišljam… Ne vidim ga ’’uglađenijeg, pitomijeg ili kao salonskog
asketu pustinjaka.“ Mnogi od nas staće danas na Predićevu stranu i diviti
se ovoj slici, ali sigirno ima i onih koji i dalje smatraju da se ne uklapa u
crkveno slikarstvo i skrenuti pogled sa nje. Ipak je Predić uspeo da u crkveno
slikarstvo unese jednu dozu životnosti koja je bila i ostala prihvaćena kroz
druge radove iz istog domena ( ikonostas za bečejsku crkvu, ikonostas za kapelu
bečejskog veleposednika Bogdana Dunđerskog… mnogobrojne ikone) ...
’’Nisam imao kud, iako bi mi vrlo teško bilo da ostavim svoj atelje, u
kojem sam bio spreman i poginuti u slavu evropske civilizacije koja nam s neba
šalje svoje gromovite blagoslove.“
Nakon
majčine smrti seli se za Beograd gde živi do kraja života (11. februar 1953.
godine). Po njegovoj želji sahranjen je u rodnom Orlovatu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.