‚‚Zabeleške
starog pokvarenjaka“ predstavljaju urnebesnu andergraund zbirku kratkih
priča koje je američki pisac Čarls Bukovski napisao za svoju kolumnu u
časopisu Open City iz Los Anđelesa u periodu 1967-1969. Tih, priča ima
ravno 39...
... Sada, kad
počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja
večita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz
moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove
kose, kože, pudera i parfema ja osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna
da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo
do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da
umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da
je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja. Tako je
oduvek bilo sa svim onim za čim sam žudeo: tek kada bih osetio da se moja želja
umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo,
ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovek je poželi i pojede i
njena draž i čarolija nestanu.
To je moja sudbina.
Nekada sam čeznuo za
slobodom i taj pehar sam već ispio, želeo sam da budem sam, kao što sam želeo
slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žedj,
drugačija, uvek drugačija. Kad se samo setim kako sam kao mlad poštovao brak i
decu, toliko da sam se jedva usudjivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i
decu, moju dragu decu koju sam nežno voleo – a šta mi je od svega ostalo! I
slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno
vreme sam želeo da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih
obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam
novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lep vrt – jednog dana ponovo je
sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko
priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo,
i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge
daleke zemlje, obišao sam svet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije
imao onu draž!To je moja sudbina.
… Iako nikada nije
zaista bio povezan sa Henrijem Milerom, Alanom Ginsbergom i ostalim tipičnim
predstavnicima ’’bitničke“ generacije pisaca, zbog svog neformalnog književnog
izraza i buntovnog stava prema tadašnjem establišmentu, Čarls Bukovski se danas
smatra jednim od najoriginalnijih i najuticajnijih pisaca tog perioda. Sam
Bukovski svoje književne uzore pronalazio je u Hemingveju, Dostojevskom,
Robinsonu Džefersu, Džonu Fanteu, Luisu Ferdinandu Selinu... Dela Čarlsa
Bukovskog su u osnovi autobiografska. Teme su šarolike i raznovrsne a u centru
interesovanja ovog pisca su uvek patnje i problemi običnog čoveka. Njegovi
junaci su očajni, nesrećni ljudi, gubitnici i osobenjaci sa margina društva
ogrezli u poroke, često na ivici ludila, emocionalnog sloma i materijalne bede.
Svakako najpoznatiji junak je Henri Kinaski, alter-ego Čarlsa Bukovskog
koji se pojavljuje u mnogim njegovim pričama i romanima. On je simpatični
gubitnik, pijanac, kockar i ženskaroš koji živi na ivici bede, druži se sa
propalicama i prevarantima, a žene povremeno koristi kako bi se dokopao visokog
društva. Baš kao i Bukovski, Henri Kinaski preferira da bude sam, pije, piše i
sluša klasičnu muziku. Prvi put se pojavljuje u priči ’’Confessions of a Man
Insane Enough to Live With Beats“, a njegovu dalju sudbinu pratimo kroz
romane Post Office, Faktotum, Žene, Bludni sin.
Književni izraz Čarlsa Bukovskog je jednostavan, oslobođen metafora, razumljiv
svima, ali i izuzetno duhovit i ciničan u isto vreme. Jezik je sirov, ulični
ponekad vulgaran i brutalan. Verovatno zbog toga je Bukovski svoja dela
objavljivao pretežno kod malih i nezavisnih izdavača. Važio je za
’’andergraund“ pisca i za života je stekao mnogo manje slave i uspeha kod
književnih kritičara i čitalaca nego što je ima danas…
... Dobar pisac se
razlikuje od lošeg pisca samo u jednom, a to je dovoljno! Dobar ’’piše ono što
živi“, a loš ’’živi ono što piše“. Možda zvuči trivijalno, ali u tome je
razlika...
Čarls
Bukovski( alias Henri Kinaski) je kultni američki andergraund pisac
odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva
svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a
svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga
maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu Bludni sin(Ham on
Rye). Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su
doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se
zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i
knjigama. ’’Bio sam smešten u ništavilu. Nisam ni postojao u neku ruku i to
sam prihvatao. Posmatrao sam ljude sa distance, kao u pozorištu. Samo, oni su
bili na bini, a ja jedini u publici... Sve u vezi sa mnom bilo je tako
bedno, kao i dan u koji sam se rodio. Osim što sam mogao da pijem s vremena na
vreme, mada nikad dovoljno. Piće je bila jedina stvar koja je činila da se
čovek ne oseća večito zblanut i uzaludan. Sve ostalo je samo kljucalo i
kljucalo, rijući sve dublje. I ništa nije budilo interesovanje, ništa“. Kao
srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera
Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje
gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti,
želeći da postane pisac. Napušta koledž i odlazi od kuće 1941. godine posle
jedne od svađa sa ocem koji mu je, pročitavši neke od njegovih priča, izbacio
sve stvari iz kuće. Ne želeći da se priključi američkoj vojsci, Bukovski u
ratnim godinama živi gotovo kao beskućnik i skitnica putujući Amerikom i
povremeno odrađujući sitne poslove kako bi zaradio nešto novca. Godine 1944.
godine časopis ’’Stori“ objavljuje njegovu priču ’’Aftermath of a Lenghty
Rejection Slip"“. Bukovski odlazi u Njujork u nameri da se izdržava
isključivo od pisanja ali prolazi potpuno nezapaženo. Razočaran, uskoro se
vraća u Los Anđeles... ’’Kada sam se vratio u Los Angeles, našao sam jeftin
hotel u Hoover streetu, legao u krevet i pio. Pio sam tako neko vreme,
tri-četiri dana. Nisam se mogao prisiliti da zavirm u mali oglasnik. Nisam
mogao podneti pomisao da sedim pred čovekom za pisaćim stolom i da mu tupim
kako tražim posao, kako sam kvalifikovan za taj posao. Istini za volju, grozio
sam se života, svega onoga što čovek mora raditi samo zato da bi mogao jesti,
spavati i obući se. Stoga sam ležao u krevetu i pio. Dok sam pio, svet je i
dalje postojao tamo vani, ali me trenutno nije držao za gušu“...
... Godine 1947.
godine upoznaje Dženet Koneli Bejker, ženu deset godina stariju od
njega, takođe alkoholičarku, koja ubrzo postaje njegova ljubavnica i sa kojom
će uz manje prekide provesti gotovo čitavu deceniju. U tom periodu Bukovski
gotovo sasvim odustaje od pisanja, preživljava radeći slabo plaćene uslužne
poslove i sve više tone u alkoholizam...
… Kako, jebi ga, može
čoveku prijati da ga u pola sedam ujutru probudi budilnik, da skače iz kreveta,
oblači se, na silu se najede, sere, piša, pere zube i češlja se, i onda se
probija kroz saobraćaj da bi stigao do mesta gde u suštini pravi grdne pare za
nekog drugog, i gde još traže da bude zahvalan što mu je pružena prilika za
tako nešto?. ... Odbojna mi je bila svaka pomisao da postanem nešto,od toga mi
je bila muka.Da se oženim,napravim decu,odlazim nekud na posao svaki božiji dan
i vraćam se. Ni u ludilu... Zar je čovek samo zato stvoren: da izdrži sve to i
onda umre?... Istina je da nisam bio ambiciozan, ali mora valjda postojati i
neko mesto za neambiciozne ljude, mislim neko bolje mesto od onog koje im
obično zapadne...
... Godine 1952.
godine privremeno se zapošljava u pošti gde će provesti naredne tri godine.
1955. godine biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu
izazvanog neprekidnim opijanjem. Prekida svoju vezu sa Dženet koja će nekoliko
godina kasnije umreti od prevelike doze alkohola i daje otkaz u pošti. Počinje
ponovo da piše poeziju. Ženi se Barbarom Frej, bogatom vlasnicom
literarnog časopisa ’’Arlekin“. U naredne dve godine, koliko je potrajao ovaj
brak, Bukovski radi kao novinar u ’’Arlekinu“ i objavljuje nekoliko svojih
pesama u ovom časopisu. Posle razvoda 1958. godine ponovo se zapošljava kao
poštanski službenik, a dvanaest godina provedenih na ovom poslu opisaće u svom
prvom romanu ’’Post Office“...
… Nikada nisam bio
usamljen. Bio sam po iznajmljenim sobama – i osećao sam da želim da se ubijem.
Osećao sam se depresivno. Osećao sam se odvratno – odvratno iznad svega – ali
nikada nisam osetio da bi neka druga osoba mogla da uđe u sobu i izleči me od
toga što me muči... ili možda više ljudi. Ne. Drugim rečima, usamljenost je
nešto što me nikada nije brinulo jer sam uvek gajio neku čudnu naklonjenost ka
samoći. Na žurkama, ili na stadionu prepunom ljudi koji se raduju zbog nečega –
e onda mogu da se osetim usamljenim. Citiraću Ibzena: "Najjači ljudi su
najusamljeniji." Nikada nisam pomislio: "Pa, doći će neka prelepa
plavuša i dudlaće mi kitu, lizaće mi jaja i ja ću se osećati dobro." Ne,
to ne pomaže. Znaš one tipične ljude, "Hej, petak je uveče, šta ćeš da
radiš? Samo ćeš da sediš tu?" Pa da. Zato što nema ničega napolju. To je
glupost. Glupi ljudi se muvaju okolo s glupim ljudima. Pusti ih neka se
međusobno zaglupljuju. Nikada se nisam opterećivao time da mi se desi nešto kad
izađem uveče. Krio sam se u barovima zato što nisam želeo da se krijem u
fabrikama.Izvinjavam se milionima, ali ja nikada nisam bio usamljen. Ja volim
sebe. Ja sam najbolja forma zabave koju mogu da imam. Hajde da pijemo još vina…
... Bio je običan
pijanac koji je radio u pošti, od jutra do mraka patio za ljubavlju i za
književnim priznanjem baš kao i njegov idol Džon Fante, lečio rane koje
je njegovom alter-egu Henriju Kinaskom ostavio nasilni otac, i - što će se
ispostaviti kao krucijalno - pisao kolumnu po imenu ’’Zabeleške starog
pokvarenjaka“ u hipi-tabloidu Open City. Zahvaljujući svom
prijatelju Džonu Brajanu, osnivaču i vlasniku "Otvorenog grada",
objavljuje tekstove. Prvo o prostitutkama koje povremeno pokupi, potom o drugim
piscima i novinama, da bi na kraju, kad je shvatio da se ljudima sviđa to što piše,
uglavnom pisao o tome kako ne shvata zašto se ljudima sviđa to što piše... Stavljajući na papir svoja ‘’pokvarenjačka”
promišljanja o životu i životu na margini, natopljena seksom, buntom, alkoholom
i urnebesnim humorom jednog pronicljivog šereta, Bukowski piše posvetu svim
neukalupljenim i samosvojnim ljudima, ma gde živeli i ma šta radili. Svrstavali
su ga među bitnike, hipike, rokere... a on je bio samotnjak i bežao je od bilo
kakvih’’klanovskih druženja”, nije tražio gurue po Indiji i Africi, alkohol mu
je bio miliji od droge, a Mozarta i Bacha voleo je više nego Hendrixa i Dylana.
U jednoj od svojih pronicljivih zabeleški piše: ‘’Ne želim biti inteligentan
čovek i u tome sam uspeo. Inteligentni ljudi su mi dosadni sa svojom učenošću,
svojim čvrstim pogledom koji pokazuje silno znanje... Moje me neznanje teši”…
… Alkohol je
verovatno jedna od najvećih stvari koje su se ikada pojavile na zemlji –
naravno pored mene. Pa da... To su dve najveće stvari koje su ikada obitavale
na zemlji. Zbog toga se i slažemo. Alkohol je krajnje destruktivan za mnoge
ljude. Ja sam samo jedan od njih. Svo moje stvaralaštvo potiče od pijanstva.
Čak sam i sa ženama, znaš, uvek bio sramežljiv kad dođe do seksa, pa mi je
alkohol omogućio, seksualno, da budem mnogo slobodniji. On me oslobađa jer sam
ja u suštini stidljiva, povučena osoba, a alkohol mi omogućava da budem heroj,
da krupnim koracima gazim kroz vreme i prostor, da prihvatim sve izazove. I
zato ga volim… Seo sam na kauč. Lepo je bilo napiti se. Došao sam do zaključka
da će mi uvek biti milo da se napijem. Piće je uklanjalo banalnost, a kad bi
dovoljno često mogao da se ukloniš od banalnosti, možda bi izbegao da i sam
postaneš banalan… Ljudi su bili ograničeni i oprezni, svi isti. A ja sam morao
da živim sa tim govnarima ceo život, mislio sam. Jebo ih bog, svi su imali
svoje čmarove i polne organe i usta i pazuha. Kenjali su i ćaskali i bili tupi
kao sopstvena noga. Devojke su dobro izgledale sa distance, sunce je blistalo
kroz njihove haljine, njihovu kosu. Ali priđeš li im bliže i čuješ njihovu
svest dok im izlazi na usta, dođe ti da iskopaš rupu pod bregom i sakriješ se
unutra s mašinkom u ruci...
... Taj slobodni stil
i slobodni rečnik nije mogao da prođe nezapaženo, čak i ako je posredi bio
relativno neugledan časopis. FBI je i dalje želeo da zadrži Ameriku čistom, ne
shvatajući da se zbog Vijetnama, droge i te proklete divne rokenrol muzike sve
nepovratno promenilo, i da sloboda znači mnogo više od čeka svakog meseca i
novog "bjuika" svake druge godine. Momci iz FBI odmah su iskopali svu
prljavštinu o "prljavom starom čoveku": ispostavilo se da je još
1944. Bukovski uhapšen, u Filadelfiji, zbog izbegavanja regrutacije. Punih 17
dana Bukovski, rođen u Andernahu, u Nemačkoj, dokazivao je da nije baš
normalan, pa ni sposoban za vojsku i rat protiv svojih sunarodnika. Od tada do
1968. uspevao je da ostane ispod radara službe, ali dve decenije kasnije, neko
je ponovo ugledao njegovo ime. FBI nije otkrio mnogo toga: sem povremenih
lekarskih kartona koji su se - toliko o privatnosti - lako našli unutar njegove
fioke, i koji zagriženim fanovima mogu jasno da dočaraju kroz šta prolazi
organizam godinama iznurivan maliganima, i razgovora sa stanodavcima,
ljubavnicama i svim ostalima koji su, slučajno ili ne, znali i razgovarali s Bukovskim,
on je i u dosijeu bio onakav kakvog ga je zapamtila planeta: mrzovoljan,
običan, pijan i počesto neprijatan prema sagovornicima. Tu je, naravno, i
spisak svih njegovih hapšenja... Nije bio terorista, niti protivnik Amerike,
kao što su naslućivali - ili čak želeli - agenti FBI. Nije bio ni komunista,
mada mu se gadio kapitalizam oličen u najvećoj i najzaposlenijoj pošti na
svetu, i njenim krutim pravilima koje su Henrija Kinaskog dovodile do ludila i
do alkohola... ("Ulice su bile pune ludih i dosadnih ljudi. Većina je
živela u lepim kućama i nije uopšte radila. Pitao sam se kako to
uspevaju.")...
…To isto mi se sada
dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog
zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nežne grudi, i s
čudjenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan
je, sladak i zreo, nema šta da mu zamerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već
slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide
u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i
znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvek daje izvesnu moć nad ljudima.
Oni osećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i
osećanja koja su promenljiva ali snažna, osećaju moju čežnju, vatrenu i
neukrotivu, koja me uvek vodi ka nečem novom. Taj impuls i ta žedj pomažu mi da
prodjem kroz sva kraljevstva realnog sveta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i
da, izgarajući i nadvisujući ih, pobegnem u bezimeno i nepoznato. Bilo je kasno
kada sam se te prolećne noći popeo na brdo i vratio kući; kiša je tiho pevušila
u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smedjokosa žena dok smo
se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila poslednji poljubac pred
svojom seoskom kućom, videh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i
zvezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni
Uran, nisam video, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog
bednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvek tu i uvek me privlači
i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom...
... Šezdesetih godina
njegova karijera pisca napokon kreće uzlaznm tokom. Počinje redovno da
objavljuje svoje pesme u malim "andergraund" časopisima. Svoju prvu
zbirku pesama "Flower, Fist and Bastial Wail" Bukovski
objavljuje 1959. godine. Knjiga je imala tridesetak strana i štampana je u samo
dvesta primeraka. 1960. godine upoznaje vlasnika nezavisne izdavačke kuće
’’Outsider“ Džona Veba. 1963. godine dobija nagradu ’’Outsider of the Year“, a
pojavljuje se i njegov prvi intervju u književnom časopisu ’’Chicago Literary
Times“. Upoznaje Frensis Smit sa kojom će prvesti par godina i dobiti ćerku
Marinu. Njegova prva zbirka priča ’’All Assholes in the World and Mine“
objavljena je 1966. godine. Uskoro objavljuje zbirke pesama ’’At Terror
Street and the Agony Way“ (1968) i ’’The Days Run a Way Like wild Horses
ower the Hill“ (1969). Piše svoje kolumne pod nazivom ’’The Notes of the
Dirty Old Man“ u časopisima ’’Open City“ i ’’Los Angeles Free Press“ koje
će kasnije biti objavljene u Zabeleškama starog pokvarenjaka. Postaje
sve poznatiji u neformalnim književnim krugovima a beleži i svoja prva javna
čitanja poezije. Ostatak priče već odavno je legenda... duga više od pola veka.
... U veku u kojem
Amerikanci svoj bunt i otpor izriču na sve moguće načine, Bukowski to čini
najsuptilnije, neopterećen ikakvim idejnim balastom, ičim što bi ga moglo
dovesti u poziciju nekakvog proroka. Uostalom, i sam je Bukowski rekao da su ga
oduvek zanimale samo priče i žene. Ako se nađe i koja kapljica tim bolje. U
Bukowskog je teško iščitati Salingerov egzistencijalizam, Hemingwayev protest
protiv rata i nasilja, niti Kerouacovu romantiku individualca, Ginsbergov
’’krik“, Burroughsov eksperimentalizam, Huxleyjev new age, čak ni Millerovu
artificijelnu erotiku, još teže Fitzgeraldov moralizam ili Dreiserov
sociologizam. Uprkos tome, Bukowski je, začudo, iako uz dosta ’’hoda po
mukama“, uspeo postati kultnom (od mnogih navedenih i kultnijom) figurom
undergrounda i novih američkih ’’izgubljenih generacija“, ma šta pod tim pojmom
podrazumevali.
Zbog čega? Zbog toga jer su sve ’’velike“ teme i „krucijalni“ problemi u
Bukowskog sažeti i izraženi na jednom nivou: nivou čiste zajebancije.
A to treba znati...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.