Robert
De Niro (Travis Bickle, bivši američki marinac i vijetnamski veteran - Taksista (1976.))
pati od nesanice i neuroza i prijavljuje se da radi kao taksista (noćna smena).
Novim poslom pokušava pronaći svrhu svoje egzistencije dok se istovremeno bori
s usamljenošću, zamenivši vijetnamsku džunglu urbanom džunglom Njujorka.
Prefinjeni coll jazz svojom melanholijom i silnom duhovnom smirenošću prati
njegov život na opasnim i uvrnutim ulicama New Yorka noću. Očaravajući jazz
legendarnog Bernarda Hermanna (setimo se samo kako je obojio svojim
zvukom fascinantnu Hičkokovu Vrtoglavicu) u kombinaciji sa sjajnim
scenarijom Paula Schredera (kultnog scenariste koji ovim filmom
započinje plodonosnu saradnju sa Skorsezeom) čine ovaj film hipnotički
privlačnim, napetim, mračnim i magičnim... Film prati Trejvisovu transformaciju
i potonuće u ludilo. Film prati čudesno i mučno putovanje jednog urbanog
antiheroja, marginalca i odbačenog usamljenika na tragičnom putu samospoznaje
kroz urbanu otuđenost i očajanje – sve do krajnjeg iskupljenja, prelomne
životne kote koja nas definitivno opredeljuje i određuje našu krajnju životnu
destinaciju, zatvarajući pun krug... Vozeći taksi, Travis razmišlja o
duhu velegrada i moralnom rasulu.
... Sve životinje
izađu noću. Kurve, narkomanke, pederi, travestiti, doperi, džankiji. Bolesno.
Jednog dana, prava kiša će pasti i opraće sav ovaj šljam sa ulica... Ja idem
svuda naokolo. Vozim ljude u Bronx, Brooklyn, Harlem. Nije me briga. Meni je to
svejedno ...
Hladan
i rezigniran, on posmatra svet oko sebe i oseća noćni puls velegrada...
Upoznaje u prolazu čarobno lepu devojku Betsy( Cybil Shepherd) iz nekog sasvim
drugog sveta, koja vodi političku kampanju za jednog od američkih predsedničkih
kandidata... Njihova labava veza puca veoma brzo nakon ’’romantične“ posete
bioskopu... On sve više rezignirano oseća kako je svet koji ga okružuje, sa
svim svojim gadostima, šljamom i frustracijama hladan, bezosećajan, nezahvalan
i prljav iznutra... Vozeći se gradom sreće svakakve likove i ludake... Jazz,
strašno dobar jazz provejava filmom ’’puneći“ ga intenzivno emotivnim nabojem
koji teži ka kulminaciji i eksploziji... Travisova unutrašnja preispitivanja
sebe i sveta plutaju unutar pulsa velegrada i beskrajnih noći prepunih
nepoželjnih stranaca i usamljenih marginalaca... Tama, hladni džez,
bezosećajnost, distanciranost ljudi i žena, usamljenost, rezignacija ... sve to
tišti i pritiska psihu pobunjenog Travisa, pritiska nerve poput oblaka dima,
isparenja na početku filma koje pod snažnim pritiskom zastire kadar i svu
nekadašnju toplinu, opuštenost i ljudskost u zlu uzavrelog sveta duhovnog i
moralnog posrnuća i pomame... Travisa prati usamljenost, nerazumevanje okoline
i neizdrživa želja za radikalnom promenom svega, za nečim što će dati smisao
njegovom životu i ’’ sjebanosti“, nervozi koju više ne može da kontroliše...
... Slušajte,
govnari, ludaci. Ovo je čovek koji to više neće da trpi... Koji se
suprotstavlja šljamu... prljavštini, džukelama, đubretu, sranju. Evo ga neko ko
je ustao protiv toga ... ključne su Travisove
reči dok se sprema fizički, psihički i sa oružjem da se suprotstavi svom šljamu
koji zagušuje život Njujorka i njegovog malog mikrokosmosa... Pritisnuti,
marginalizovani, prenapeti pojedinac modernog, apokaliptičnog sveta
gramzivosti, bezdušnosti i sveopšteg haosa nakon propasti svih pravih vrednosti
i ničeanske ’’smrti“ Boga rezigniran, reaguje impulsivno, nihilistički...
... Travis Bickle
je toliko usamljen, rezigniran, nihilističan i očajan da pokušava ostvariti
dijalog s ogledalom u legendarnom obraćanju samome sebi koje je više tužno,
nego coolerski zabavno… Dok se naoružan koltom fizički i psihički danima
priprema za obračun sa svetom koji ga nepravedno odbacuje i izaziva u njemu
sartrovsku mučninu, on u jednom momentu staje pred ogledalo( iskrivljene i
surove stvarnosti) i obraća samome sebi: Meni govoriš? Ti govoriš meni?
Govoriš meni?! Ja sam jedini ovde.... U ogledalu Taxi Drivera
pesimistični Scorsese je savršeno uhvatio nelagodni odraz postvijetnamskog New
Yorka…
Njegov
protest, unutrašnji bunt protiv zagađenog sveta sve više tinja u njemu, guši ga
i radikalizuje se... Počinje sa fizičkim vežbama, čisti telo i duh, kupuje
oružje i s njim vežba... Želi da očisti svet od nagomilanog šljama... Nakon
nekoliko neuspešnih pokušaja zavođenja službenice političke kampanje, Travis
Bickle se odlučuje preuzeti inicijativu i sam napasti društvo koje ga ignoriše
ili ne prihvata. Prvobitni plan je atentat na popularnog političkog kandidata,
ali kada i to propadne, on pokuša spasiti društvo samoubilačkom misijom
spašavanja maloletne prostitutke (Jodie Foster) od svodnika koji je zlostavlja…
Robert de Niro prosto briljira, uvlačeći gledaoca svojim ludilom i harizmom
totalno u film i vlastitu viziju( misiju)... Upoznaje mladu prostitutku Iris(
Jodie Foster)... Pokušava da joj pomogne, izvuče iz kandži makroa i propasti...
Sve je radikalniji, brutalniji i kreće u konačni obračun sa svetom ’’u kojem ne
postoji solucija za njega“... Pravi irokez frizuru, oblači ratničku vijetnamku,
farmerice i kaubojke i ... Prvo ubija omraženog makroa( Harvey Keitel), pravi
masakr u bordelu i sam biva brutalno izranjavan...
... Sledi potom neka
vrsta katarzične i zlokobne tišine... Ledena jeza... kamera se lagano kreće i
beleži postapokaliptičnu atmosferu nakon pucnjave i masakra u tami noći i tami
bordela iz ptičje( ili možda Božije?) perspektive. Posledice krvavog obračuna i
’’lepote“ jednog sumanutog, odavno već obezboženog sveta nasilja, zla,
iskorišćavanja ljudi i jurnjave za novcem deluju zastrašujuće hladno,
neljudski... Nakon svega, sve(t) se vraća u ’’normalu“ i uz lagane zvuke jazz
saksofona Travis ponovo taksijem klizi nočnim ulicama velegrada ... Desila se
’’katarza“ sveta i sad je sve mnogo lakše...
... Taksista
je mračan i vrlo nasilan (mnogi kritičari su nakon premijere filma reditelju
zamerali preteranu količinu nasilja) i malo je hollywoodskih projekata koji su
toliko subverzivni i brutalno realni. Bile su to godine uzleta jedne sjajne
generacije američkih reditelja – tzv. movie brats generation, predvođene
mnoštvom budućih filmskih klasika poput Francisa Forda Coppole, Briana de
Palme, Sydney Pollacka, Petera Bogdanovicha, Miloša Formana, Roberta Altmana,
Williama Friedkina, George Roy Hilla, Michaela Cimina, Johna Carpentera,
Stevena Spielberga, Georga Lucasa, Davida Lyncha... (pomenimo samo neke od onih
koji su se tek probijali, uz već dokazana imena poput Stanley Kubricka, Woody
Allena, Sam Peckinpaha, Romana Polanskog, Boba Rafelsona, Arhur Penna, Bob
Fossea...), godine apsolutne autorske slobode, kreativnosti i antologijskih
filmskih ostvarenja. Scorsese je pokazao drugačiju, suroviju sliku obećane
zemlje Amerike. Bez ulepšavanja, licemerja, lažnog prikaza svakodnevice. Daleko
od Američkog sna. Amerika je to u kojoj vladaju nemoral, kriminal i nedostatak
empatije, nasilje, korupcija, lažni sjaj, ispraznost, duhovna inercija,
poremećen sistem vrednosti, odsustvo ljudskosti... Ravnodušnost običnih ljudi
omogućuje zadržavanje statusa quo. Jedini kome je stalo do
promene, jedini koji želi promeniti stanje je usamljeni, depresivni Travis
Bickle. Travis je (anti)heroj, čovek koji je, za razliku od ostalih, pokušao
nešto promeniti...
... Nagrađeno Zlatnom
palmom i nominovano za četiri Oscara, uključujući one za najbolji film i glavnu
mušku ulogu, prema mnogima najuspelije i istinski kultno ostvarenje Martina
Scorsesea jedan je od najvažnijih američkih filmova 70-ih godina prošlog veka.
Reč je o izuzetno uticajnom delu iz kojeg su neke replike postale deo opšte
kulture, a za koji je scenario na temelju istinitih događaja, pokušaja atentata
na guvernera Alabame, napisao ugledni scenarista i reditelj Paul Schrader.
Ležeći u bolnici( nakon užasavajućeg perioda života u kojem je Pol Šreder,
nakon razvoda, perioda alkoholisanja, beskućništva, besciljnog lutanja ulicama
Njujorka doživeo krvarenje čira na želucu i bio na ivici odlaska s ovog sveta)
i čitajući o Arthuru Bremeru, usamljeniku i egzekutoru neuspelog
atentata na guvernera Alabame Georgea Wallacea tokom njegove predizborne
kampanje, Schraderu je na pamet pao lik ogorčenog malog čoveka, taksiste i
bivšeg vijetnamskog veterana, s kojim se zastrašujuće lako poistovetiti, zbog
čega se film o patologiji usamljenosti i alijenaciji u velikim gradovima
povezao s mnoštvom gledaoca. Ugođajem jedinstveno teskoban i izuzetno
realističan film modernističke režije imponuje izrazito slojevitom i
intrigantnom psihološkom razradom protagonista, podjednako kao i impresivnom
fotografijom Michaela Chapmana te sjajnom muzikom Bernarda Herrmanna,
koji je umro nekoliko sati nakon završetka komponovanja filmske
partiture.
Razarajuće
dobro, gusto strukturisano i prenapregnuto štivo sjajnog američkog reditelja
Martina Scorsesea(17. novembar 1942. Njujork), na granici genijalnosti, ludila
i ljudske izdržljivosti – tako autentično u svetu obilja nasilnosti,
briljantno, sa neverovatno snažnim autorskim pečatom... mladi Robert de Niro u
jednom od svojih najboljih izdanja, u usponu prebogate karijere nakon Godfathera
2 i budućih Scorseseovih remek-dela koje je takođe obogatio svojim
besmrtnim rolama - New York, New York i Razjareni bik.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.