O nama

petak, 3. srpnja 2020.

Katarina Zadrija | Mrlja na košulji


Ustajem s drugog kraja kreveta. On još spava. Čekala sam ga sinoć pored prozora. Duša mi je plakala, ali suza iz oka nije izašla. Suze sam isplakala davno, oči su presušile. Samo boli, duša boli. Da li duša može fizički boljeti? Prsa pritišće obruč, guši. Lakše je bilo dok su oči suzile. Manje je boljelo. 

Ona nada, prokleta nada, naivna. Vjera da će biti drugačije, da će biti bolje. Podgrijavao ju je uvijek prije nego je učinio nešto još gore. I tako uz dana u dan. Brojala sam aute, gledajući farove. Hoće li skrenuti? Tako bih mu se bacila oko vrata, dala bih mu da mi se napije krvi samo da bude onakav kakvog sam ga upoznala.

A on, on je bahato banuo na vrata, pijan s crvenim ružem na košulji. Nisam se usudila spomenuti mu ruž. Samo sam upitala : "Gdje si bio?"

"Kaj te briga? Bi možda tebe doma gledal? Daj se pogledaj kak zgledaš! Makni se od mene.“ 

Povukla sam se u svoj kut. Bio je u pravu. Posao, djeca i kuća totalno su me iscrpili.

Izvršavala sam redom poslove, bila na usluzi njemu i djeci. Nisam se stigla pogledati u ogledalu, kamoli pošteno urediti. Važno mi je bilo da sam čista i funkcionalno obučena. Nekad sam voljela stil engleskih dama. Obožavala sam cipele, sandale i torbice. Obuću sam prilagođavala boji odjeće. Torbice također. Svakodnevno našminkana, uređena, imala sam svoj stil. Nisam slijedila modu.

Onda su došla djeca, gradnja kuće, a on je sve češće izbivao. Pod izgovorom da je pretrpan poslom, da uzima sve više posla kako bi nešto napravili, zapravo je bježao iz kuće. Smetao mu je dječji plač, smetali su mu svakodnevni problemi i obaveze. 

A ja sam ga voljela. Voljela i patila. Gdje je nestao onaj nježan muškarac pun ljubavi ? Ne jednom sam u suzama zaspala. Nije vidio ili nije htio vidjeti. Hrkao bi pored mene, dok mi se srce kidalo u rezance. Prihvaćao me kao komad namještaja. A ja sam sve više patila, povlačila se i krivila sebe.
S obzirom na to da smo gradili, novaca nikad nije bilo dosta. Moja plaća je već unaprijed bila potrošena. Za moje je potrebe ostajalo nula kuna.

Bio je Macho Man. Volio je biti viđen s lijepo dotjeranom ženom. Ja to više nisam bila. Shvatila sam da me nikad nije volio. Bila sam mu nedostižna, a kad me je dobio bila sam trofej. Sad kad izgledam kao istrošeni lonac umjesto pehara za prvo mjesto, sad me se srami.

A ja bi se tako rado osjećala ponovo željenom i voljenom! Da me netko zagrli onako od srca barem jednom. Da me bez gađenja pogleda i poljubi.

Jučer sam si kupila kostim i samostojeće čarape. Za njega. Zato sam ga čekala. Sa samostojećim čarapama i čipkasti crnim rubljem ispod kućnog ogrtača. Jasno mi je dao do znanja da se doma nemam za koga dotjerati. Po tisućiti put mi je srce izranila drobilica njegove bezosjećajnosti. Neisplakana suza mi je stezala grlo dok je on blaženo hrkao pored mene. Oka nisam sklopila. Ne mogu više. Od danas okrećem list. Dosta je  bilo žrtvovanja i okrivljavanja sebe . 

Dotjerat ću se za sebe. Želim vidjeti hoće li itko na mene obratiti pažnju. 

Pažljivo sam se našminkala i obukla. Nisam zahrđala. Znam se i ja dotjerati.

Polako sam otvorila vrata i otišla na posao. Na stolu sam mu ostavila poruku : "Ovo ti je odjeća. Obuci djecu i odvedi ih u vrtić. Danas moram ranije biti na poslu."

Toliko je u meni bilo zatomljenih osjećaja, toliko čežnje, potrebe za pažnjom i ljubavi. I toliko boli. Koga zavaravam? Volim ga neugasivom ljubavi,  sve bih učinila da ga mogu vratiti. Želim da mi pokloni barem minutu svoga vremena, jednu jedinu iskrenu minutu. Primi me barem za ruke i  pogleda u oči, vidi u meni ženu.

Tako skrhana pokušavala sam u sebi probuditi samopouzdanje, dignuti glavu visoko. Suze su navirale na oči, nadala sam se da će se vratiti, unazad poteći, kako ih nitko ne bi vidio. Glas mi je pucao, iako sam se svim silama trudila zvučati bezbrižno i veselo. 

Kolege u firmi su me znatiželjno odmjeravali, kolegice su cinično komentirale : "Konačno se uredila" . Meni je bilo neugodno. Osjećala sam se izloženo. Naučila sam biti neprimjetna. Nisam znala kako bih ovako uređena hodala. Najradije bih se omotala dugim balonerom od glave do pete. Da ne primijete moju bol i moju nagost. Uvijek u hlačama, a sada u suknji osjećala sam se golo.

Pod gablecom sam se sjetila košulje od sinoć. Umrljane crvenim ružem. Probudio se prkos u meni. Digla sam glavu. Odmjerila jednako svakog kao što su i oni mene odmjeravali. Prebacila nemarno nogu preko noge, tako da se vidjela čipka na čarapama. Osjetila sam gdje koji znatiželjan, gdje koji prezriv pogled.

Na radnom mjestu sam zabila glavu u papire. Prekrižila sam ponovo noge i osjetila kao da me bockaju igle po njima. Bili su to pogledi kolega. Bilo mi je neugodno. Prkos je nestao, opet sam bila ona nesigurna ja.  Zapitala sam se treba li to meni? Dala bih desnu ruku da me barem jednom on tako odmjeri. Ovako se osjećam kao noćna dama na štandu.

Gdje tko bi pogledao znatiželjno, netko iznenađeno, a bilo ih je s neskrivenim prljavim pogledom koji je išao od gležnja do ispod suknje.

Radni dan je završio. Trebalo je poći doma. Dom je mjesto gdje je obitelj. Riječ dom trebala bi veseliti svakoga čovjeka. Ja nemam dom. Imam gnijezdo u kojem štitim i branim svoje ptiće koji mi jedini pružaju ljubav, dok me istovremeno kandže grabežljivca guraju van. Ne mareći za svoj potomak, za mene koja šutim i pružam, kidam dijelove sebe dio po dio. 

Najradije bih zagrlila ta svoja malena tjelešca i otišla možda samo u kakvu baraku da imam mir. Svoj mir. Jedan dan kruh jesti, drugi dan vodu piti, samo da imam mir. 

Smijem li ja to? Smijem li ova mala bića osuditi na život u bijedi? Smijem li ih odvojiti od oca? Kakav je, takav je, ali je njihov. Vole ga. Hoću li im moći omogućili kvalitetno obrazovanje? Što je moja sreća prema dvoje mladih uništenih sudbina?

S takvim sam razmišljanjem došla u vrtić.

"Mama, mama baš si lijepa danas!"

Vikali su u glas trčeći mi u zagrljaj. Isti čas je nestao sram, bol i poniženost. Obasuli su me slapom ljubavi. Prave nepatvorene ljubavi.

Odvela sam ih na sladoled. Sjedili smo u parku i razgovarali. Slušala sam kako je Maja bezobrazna. Svima govori da su glupi, svačijeg bi dečka htjela.

Filip je pak dobio skupe tenisice. 

"Znaš mama Filip mi više nije prijatelj. Rekao mi je da sam seljačina"

"Sine reci mu da odjeća nije mjera za karakternu osobinu." Odgovorila sam zaboravivši da razgovaram s četverogodišnjakom.

"Mama a kaj je to karakterna osobina?"

"To ti je ono po čemu znaš  jel' netko dobar ili loš".

"Sutra ću u vrtiću Filipu reći da on nema karakternu osobinu!"

Otvorila sam usta i brzo ih zatvorila. Htjela sam mu reći neka šuti. Neka bude bolji od Filipa. U istom sam se času sjetila da su i mene tako odgajali. I kuda me je to dovelo? Treba pustiti dijete da se samo izbori za sebe. 

Pojeli smo sladolede. Uzela sam ta svoja malena srca i otišla s njima na igralište. Na ljuljačke. Kako nam je lijepo vani! 

Za čas će noć. Treba se vratiti doma. Kome? U onu kućerinu bez ljubavi? Da barem možemo ostati nas troje tu na igralištu, ovako sretni. 

Pomisao na dom pokrenula je valove tjeskobe i trnjenje desne ruke. A možda sam to samo umislila. To se događa samo dok se od nekud vraćamo doma. Ja sam zapravo potpuno zdrava mlada osoba i ne, neće meni par trnaca pokvariti raspoloženje i život.

Sjela sam na jednu od ljuljački i zaljuljala se. Zaboravila sam svijet oko sebe. 

Odjednom plač. 

"Mama, mama Marko je pao! Razbio je koljeno!" 
Izvadila sam iz torbe dezinfekcijski spray i flaster. Sanirala sam ranu svojem malom zlatu. Oboje su mi sjeli u krilo.

Čvrsto ih grleći zapitala sam se nije li to bila opomena? Ja sam majka, odgovorna za ova dva bića. Smijem li se, iako samo na tren zaboraviti i pustiti životu da me nosi?

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.