Razgovor pripremili Vedran Smolec i Sonja Smolec
Naša sugovornica je Božica Jelušić, članica Društva hrvatskih književnika. Dobitnica Fulbrightove stipendije, na University of Washington, Seattle, ak. god. 1986/87. Božica nije samo književnica, pjesnikinja, zaljubljenica u pisanje, crtanje, prirodu… osoba je koja živi punim plućima i u potpunosti se daje svemu onome što voli.
Njen je rad dugogodišnji, iza nje stoji nastavničko, novinarsko i spisateljsko iskustvo, rad u javnim medijima kao što su radio i televizija. Teško bi bilo nabrojati sve časopise, kako tiskane tako i one elektronske, gdje su sve njeni radovi objavljivani. S jednakom ljubavlju prati izložbe podravskih izvornih slikara i kipara.
No, da ne idemo dalje s nabrajanjem jer mogli bi ovako još mnogo toga reći a da nenamjerno nešto ne spomenemo.
Božice, najprije moramo čestitati na najnovijem priznanju Tin Ujević za zbirku "Kotačev slavopoj", još jednom u nizu koje ste dobili i koje vam je uručeno u Vrgorcu. Recite nam nešto više o toj zbirci.
To je zbirka od 60-tak pjesama iz moje aktive, vezanim stihom, relativno poznate tematike: dom i svijet, priroda i društvo, intima i javni život, vrijeme, starenje, ostavljanje tragova, potraga za ljubavlju. Bitno mi je da je na estetskoj ravni koju sam si nekad u mladosti zadala i da je to prepoznao i žiri Ujevićeve nagrade.
Svakom autoru priznanje za njegov rad godi. Koliko ste nagrada i priznanja do sada dobili?
Mislim, da desetak ozbiljnijih… Među njima pet jako dragih i posebnih: Sedam sekretara SKOJ-a, Maslinov vijenac, Galovićevu, Matice hrvatske i Patačićku. Matičina je za roman, ostale za poeziju. Više od 30 na natječajima, poglavito u Zelini i Loboru, dakle, za kajkavsku poeziju i putopis. Dvije za životno djelo u mom gradu i regiji. Da, i jednu s 19 godina, put u Rusiju, za najbolju poemu na YU prostorima, koja me „odbacila“ u svijet i putovanja. Dvije koje sam zaslužila nisam dobila, sami zaključite koje. One idu u onaj moj stih: „Sve stvari jednom dođu, samo neke prekasno“. Ali ni to nije najvažnije u životu.
Kad ste otkrili što želite raditi? Je li to bilo u osmogodišnjoj školi ili se to desilo kasnije, tijekom vašeg školovanja?
Ma, ja nisam bila neka usmjerena školarka, stjecajem okolnosti završila sam u prosvjeti… Bila sam kustosica, novinarka, animatorica kulture, pročelnica… Željela sam biti biljarica, pa sam danas to iz hobija, jer od čiste književnosti ne mogu živjeti.
Mnogi koji se bave spisateljskim radom tvrde da nisu imali potporu svojih najbližih. Jesu li i vama predbacivali vaš životni izbor ili ste imali punu potporu obitelji?
Iskreno, meni je to svejedno. Ja sam totalna self-made osoba. Radim ono što moram, po unutrašnjem određenju, povodim se za svojim najjačim potrebama. Ne očekujem nužno da me moji podrže. Oni su druge i drugačije osobe, imaju svoj život i svoj film. Mandeljštam veli: “Obitelj se drži na citatu“, a ta literarna obitelj me podržava.
Koliko vam je knjiga do sada objavljeno?
Ukupno 57, ali tri su posve spremne za tisak, samo im još nije trenutak, pa malo čekam da se okolnosti poslože. Ne žuri mi se više, to je bilo samo u mladosti, želja za naslovima, antologijama, nastupima.
Smatrate li da u današnje vrijeme postoji hiperprodukcija poezije i treba li to prihvatiti kao pozitivan ili negativan pomak. U oba slučaja, nastavak pitanja bio bi, zašto?
Postoji i kod mene predznak je negativan. Nema hijerarhije, nema kriterija, sustavne kritike, trijaže. Mnogo nebuloza, kiča, lažnih, simuliranih osjećaja, mnogo „pjesama ni o čemu“. Po elektroničkim medijima plima amaterizma i diletantizma, nekritično divljenje, samozvani pjesnici i pjesnikinje. Sve to ne služi ničemu, osim jačanju ega i stvaranju kaosa, što podjednako ne valja .Pjesnik je Thomson, Škoro, gđa Huljić, to su bedastoće, skroz. Profaniranje i vulgariziranje pojma poezije i njene suštine.
Vezano za prethodno pitanje, postoji li i hiperprodukcija književnih nagrada?
Da, vjerojatno. Male lokalne, pa neke republičke, pa iz dijaspore, pa diplome i priznanja amaterskih udruga… U Komisiji za primanje novih članova vidiš biografije do lakta, bez relevantna naslova. Kako je govorio Golob: „Mislio sam da neki ljudi nemaju bibliografije, sad vidim da nemaju ni biografije“.
Preveli ste mnoge svjetski poznate pjesnike. Znamo da je prevođenje poezije, posebno poezije pisane vezanim stihom, jedno od najtežih prevoditeljskih radova jer zapravo stvarate novo djelo koje mora i dalje sadržavati originalu misao autora. Koliko vam vremena treba kako bi preveli jednu pjesmu?
Doduše, ne kao knjige, već obimne cikluse, do 30 pjesama… Yeats, Frost, Plath, Blaga, Ahmatova i drugi. Puno mi treba, ali radim za sebe, to su moji seminari i učenja, nisam pod narudžbom i rokom, stoga mi dobro ide. Novo djelo, da. Ivan Goran Kovačić smatra da prijevodom „posuđujemo zavičajnost nekome u svom jeziku“. Pišemo novu pjesmu.
Koliko puta pročitate pjesmu prije nego krenete s prevođenjem?
Mnogo puta, ali kad sjednem to je kratko, ne ispravljam, u glavi je pjesma gotova.
Čitali smo iste pjesme prevedene su od više prevoditelja i svaki prijevod je na neki način poseban što nam ne govori samo o poznavanju jezika s kojeg se prevodi nego i o pjesničkom doživljaju prevoditelja. Slažete li se da nije dovoljno samo znati jezik već i sam biti pjesnik?
Već sam rekla, pišemo s nekim bliskim pjesmu na istu temu, pod istim naslovom. Sve drugo je goli zanat.
U Barnagoru često organizirate razna druženja, književne susrete, dolaze vam djeca i učitelji na terensku nastavu. Kako se u svemu tome, s obzirom na njegove mlade godine, snašao vaš unuk Leo, suvlasnik Barnagora?
Odlično, on je spontan, govori jezike, ima glumačkog dara i blizak je toj djeci. Puno mi pomaže. Jednom će to posve preuzeti.
Dosta često putujete i gotovo sa svakog tog putovanja „donesete“ pjesmu, fotografije, priču, esej… Odakle vam energija za sve to?
Navika, tehnika, potreba, balansiranje energijom, želja da se trenutak sačuva i zabilježi. Oduševljenje, prije svega. To je odlično pogonsko gorivo i često ga treba rabiti, pa fizička dob odlazi u drugi plan, skupa s ograničenjima.
I naše posljednje pitanje: Što vas nismo pitali a vi bi o tome voljeli razgovarati?
Podosta toga je rečeno. Za neku drugu prigodu: o umijeću razgovora, retorici, duhovnosti, kozmopolitizmu, životu bez ograničenja, o slobodi…
Hvala još jednom što ste pristali na ovaj razgovor.
Naša sugovornica je Božica Jelušić, članica Društva hrvatskih književnika. Dobitnica Fulbrightove stipendije, na University of Washington, Seattle, ak. god. 1986/87. Božica nije samo književnica, pjesnikinja, zaljubljenica u pisanje, crtanje, prirodu… osoba je koja živi punim plućima i u potpunosti se daje svemu onome što voli.
Njen je rad dugogodišnji, iza nje stoji nastavničko, novinarsko i spisateljsko iskustvo, rad u javnim medijima kao što su radio i televizija. Teško bi bilo nabrojati sve časopise, kako tiskane tako i one elektronske, gdje su sve njeni radovi objavljivani. S jednakom ljubavlju prati izložbe podravskih izvornih slikara i kipara.
No, da ne idemo dalje s nabrajanjem jer mogli bi ovako još mnogo toga reći a da nenamjerno nešto ne spomenemo.
Božice, najprije moramo čestitati na najnovijem priznanju Tin Ujević za zbirku "Kotačev slavopoj", još jednom u nizu koje ste dobili i koje vam je uručeno u Vrgorcu. Recite nam nešto više o toj zbirci.
To je zbirka od 60-tak pjesama iz moje aktive, vezanim stihom, relativno poznate tematike: dom i svijet, priroda i društvo, intima i javni život, vrijeme, starenje, ostavljanje tragova, potraga za ljubavlju. Bitno mi je da je na estetskoj ravni koju sam si nekad u mladosti zadala i da je to prepoznao i žiri Ujevićeve nagrade.
Svakom autoru priznanje za njegov rad godi. Koliko ste nagrada i priznanja do sada dobili?
Mislim, da desetak ozbiljnijih… Među njima pet jako dragih i posebnih: Sedam sekretara SKOJ-a, Maslinov vijenac, Galovićevu, Matice hrvatske i Patačićku. Matičina je za roman, ostale za poeziju. Više od 30 na natječajima, poglavito u Zelini i Loboru, dakle, za kajkavsku poeziju i putopis. Dvije za životno djelo u mom gradu i regiji. Da, i jednu s 19 godina, put u Rusiju, za najbolju poemu na YU prostorima, koja me „odbacila“ u svijet i putovanja. Dvije koje sam zaslužila nisam dobila, sami zaključite koje. One idu u onaj moj stih: „Sve stvari jednom dođu, samo neke prekasno“. Ali ni to nije najvažnije u životu.
Kad ste otkrili što želite raditi? Je li to bilo u osmogodišnjoj školi ili se to desilo kasnije, tijekom vašeg školovanja?
Ma, ja nisam bila neka usmjerena školarka, stjecajem okolnosti završila sam u prosvjeti… Bila sam kustosica, novinarka, animatorica kulture, pročelnica… Željela sam biti biljarica, pa sam danas to iz hobija, jer od čiste književnosti ne mogu živjeti.
Mnogi koji se bave spisateljskim radom tvrde da nisu imali potporu svojih najbližih. Jesu li i vama predbacivali vaš životni izbor ili ste imali punu potporu obitelji?
Iskreno, meni je to svejedno. Ja sam totalna self-made osoba. Radim ono što moram, po unutrašnjem određenju, povodim se za svojim najjačim potrebama. Ne očekujem nužno da me moji podrže. Oni su druge i drugačije osobe, imaju svoj život i svoj film. Mandeljštam veli: “Obitelj se drži na citatu“, a ta literarna obitelj me podržava.
Koliko vam je knjiga do sada objavljeno?
Ukupno 57, ali tri su posve spremne za tisak, samo im još nije trenutak, pa malo čekam da se okolnosti poslože. Ne žuri mi se više, to je bilo samo u mladosti, želja za naslovima, antologijama, nastupima.
Smatrate li da u današnje vrijeme postoji hiperprodukcija poezije i treba li to prihvatiti kao pozitivan ili negativan pomak. U oba slučaja, nastavak pitanja bio bi, zašto?
Postoji i kod mene predznak je negativan. Nema hijerarhije, nema kriterija, sustavne kritike, trijaže. Mnogo nebuloza, kiča, lažnih, simuliranih osjećaja, mnogo „pjesama ni o čemu“. Po elektroničkim medijima plima amaterizma i diletantizma, nekritično divljenje, samozvani pjesnici i pjesnikinje. Sve to ne služi ničemu, osim jačanju ega i stvaranju kaosa, što podjednako ne valja .Pjesnik je Thomson, Škoro, gđa Huljić, to su bedastoće, skroz. Profaniranje i vulgariziranje pojma poezije i njene suštine.
Vezano za prethodno pitanje, postoji li i hiperprodukcija književnih nagrada?
Da, vjerojatno. Male lokalne, pa neke republičke, pa iz dijaspore, pa diplome i priznanja amaterskih udruga… U Komisiji za primanje novih članova vidiš biografije do lakta, bez relevantna naslova. Kako je govorio Golob: „Mislio sam da neki ljudi nemaju bibliografije, sad vidim da nemaju ni biografije“.
Preveli ste mnoge svjetski poznate pjesnike. Znamo da je prevođenje poezije, posebno poezije pisane vezanim stihom, jedno od najtežih prevoditeljskih radova jer zapravo stvarate novo djelo koje mora i dalje sadržavati originalu misao autora. Koliko vam vremena treba kako bi preveli jednu pjesmu?
Doduše, ne kao knjige, već obimne cikluse, do 30 pjesama… Yeats, Frost, Plath, Blaga, Ahmatova i drugi. Puno mi treba, ali radim za sebe, to su moji seminari i učenja, nisam pod narudžbom i rokom, stoga mi dobro ide. Novo djelo, da. Ivan Goran Kovačić smatra da prijevodom „posuđujemo zavičajnost nekome u svom jeziku“. Pišemo novu pjesmu.
Koliko puta pročitate pjesmu prije nego krenete s prevođenjem?
Mnogo puta, ali kad sjednem to je kratko, ne ispravljam, u glavi je pjesma gotova.
Čitali smo iste pjesme prevedene su od više prevoditelja i svaki prijevod je na neki način poseban što nam ne govori samo o poznavanju jezika s kojeg se prevodi nego i o pjesničkom doživljaju prevoditelja. Slažete li se da nije dovoljno samo znati jezik već i sam biti pjesnik?
Već sam rekla, pišemo s nekim bliskim pjesmu na istu temu, pod istim naslovom. Sve drugo je goli zanat.
U Barnagoru često organizirate razna druženja, književne susrete, dolaze vam djeca i učitelji na terensku nastavu. Kako se u svemu tome, s obzirom na njegove mlade godine, snašao vaš unuk Leo, suvlasnik Barnagora?
Odlično, on je spontan, govori jezike, ima glumačkog dara i blizak je toj djeci. Puno mi pomaže. Jednom će to posve preuzeti.
Dosta često putujete i gotovo sa svakog tog putovanja „donesete“ pjesmu, fotografije, priču, esej… Odakle vam energija za sve to?
Navika, tehnika, potreba, balansiranje energijom, želja da se trenutak sačuva i zabilježi. Oduševljenje, prije svega. To je odlično pogonsko gorivo i često ga treba rabiti, pa fizička dob odlazi u drugi plan, skupa s ograničenjima.
I naše posljednje pitanje: Što vas nismo pitali a vi bi o tome voljeli razgovarati?
Podosta toga je rečeno. Za neku drugu prigodu: o umijeću razgovora, retorici, duhovnosti, kozmopolitizmu, životu bez ograničenja, o slobodi…
Hvala još jednom što ste pristali na ovaj razgovor.
1 komentar :
Ima li Božica Jelušić dovoljno energije za putovanja, pisanje i ostala kreativna bavljenja nakon svih proživljenih iskustava?
Regard Telkom University
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.