Kolumne

nedjelja, 16. lipnja 2019.

Vlasta Sumarev | Teatar


Jutros su se naoblačile sumnje jer ga ni pozdraviti nisam stigla poželjeti.

Suviše su duboko potonuli nasmijani dani i trenuci kad se letjeti htjelo bez jednog krila što se ispostavilo nemogućim.

Jednim okom žmirkam na dan pokisao od tuge i praznine srca. Druga polutka mozga skriva se iza crnila koje iznenada napada bujicu već ionako prisutnog malodušja.

Danas ili bolje rečeno sada ne bih bila nigdje i ni sa kim. Najradije bih da se ne poznam(jer je uistinu to zapravo pravo stanje mog (ne)poimanja sebe) kad sam u stanju gubljenja iluzija i kad se uragani lome iznad nemoćnih pokušaja sakupljanja raskidanih misaonih mozgovnih funkcija.

Umrijeti nije izlaz još manje spas iz ove zamke ulovljenog ludila.

Lucidnom mikroidejnom nadom  hvatam nevidljivu zračicu svjetla za koju vješam svo proliveno crnilo krvožilnih tekućica s najhrabrijom mišlju da će umiriti tokove i sustići tihe ritmove prelijevanja duše.

Možda ako pozdravim sivilo današnjice čarobnom mišlju uspijem preusmjeriti olujne pljuskove napadački raspoložene.

Iako krhka poput opne posteljice iz koje me u besramno neizdržljivom bolu izbacio trud materine utrobe stojim na vjetrometini iznakažena ožiljcima postojano dosljedna ženskoj izdržljivosti.

I ne dam se razumna osim kad me ludilo povuče

u tamne vijuge bezmozgovnih katakombi.

U tom mračnom ambisu ne vidim ničije ruke

spasa.

Samo hladan mramor da smo jednom prošli

kroz isti teatar života.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.