Kolumne

nedjelja, 30. lipnja 2019.

Sve je to u glavi


Dijelim s vama najdraže citate iz knjiga, pročitanih u zadnjih 7-8 godina


Piše: Martina Sviben

Oduvijek sam bila skolna ulomcima, citatima kao životnim smjernicama, neke i uistinu živim poput onih iz Mešina romana "Derviš i smrt". Nadam se i da će se netko zainteresirati za neku knjigu koju nije čitao.

"Čovjek naginje tome da utone u vlastitu potresenost pa katkad zaboravi da su njezini koncentrični krugovi dodirnuli i druge živote."  (Renate Dorrestein, Kameno srce)

"Ali nikad nije važan samo jedan trenutak. U pitanju je niz trenutaka. I tvoj život se iz svakoga od njih može razgranati u tisuću različitih puteva. Možda negdje postoji verzija tvog života sa svim izborima koje si donio i svim izborima koje nisi donio." (Nicola Yoon; Sve, baš sve)

"A onda jedna baš prava. Ciganin sam, al' najlepši, Ljuba Aličić. Prvo pjeva kako ima sunce u očima i mjesečinu u krevetu i tako nekakva izlizana sranja, ali onda refren. Znam, jadno je i seljački, ali od riječi sam prosuzila. Ide ovako:

Ako smeta tvome ocu
ako kaže kako grešiš
ti mu reci dušo moja
Ciganin je, ali najlepši.

Nemoj me tako gledati., daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ 'Cigan' ni riječ 'najlepši'. Ova između, ova prokleta,  'ali'. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš.
On je vrejden, ali je Cigan.
Ciganica je, ali poštena. "  (Kristan Novak; Ciganin, ali najljepši)

"Bez obzira o kojoj se osnovi radi - fizičkim ili psihičkim teškoćama, rasi, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji - predrasude u svojoj pozadini uvijek imaju isti pokretač: neznanje koje nadomještamo mentalnim okaminama." (Barbara Matejčić, Kako ste?)

"Velike revolucije koje broje stotine tisuća mrtvih, i male, sasvim osobne odluke koje su samo zrnce pijeska u pustinji cjeline, u osnovi imaju zajednički nazivnik: u posezanju za slobodom uvijek netko strada." (Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja)

"Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti... Čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren - koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati." (Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja)

"Meni dođe da cijeli ovaj debilni usrani svijet raspalim po njuški, majku mu, pa da ga tabam dok mu napokon ne dođe iz dupeta u glavu da je milijun puta važnije da nikoga ne povrijediš nego da na kraju likuješ." (David Mitchell, Livada Crnog Labuda)

"Zatvor nije izvana, nego je u nutrini svakoga od nas. Možda ne umijemo bez njega živjeti." (Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju)

"Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto - sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život." (Marina Vujčić, A onda je Božo krenuo ispočetka)

"Ali nisam onda još shvaćao. Da mogu povrijediti nekoga tako strašno da se nikad ne oporavi. Da osoba može samo svojim životom nepovratno oštetiti drugo ljudsko biće." (Haruki Murakami; Južno od granice, zapadno od sunca)

"Većinom su ljudi, čak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostodušniji nego što mislimo da jesu. Pa i sami smo takvi." (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi)

"Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom."  (Meša Selimović, Derviš i smrt)

"Ali ja nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad me pogodila."

"Volio bih da mi nisi ispričao.
- I ja bih. Sad. Pa neka bude kao da ništa nisam rekao, ako ti ne treba.
- To je nemoguće. Stvari ne postoje dok se ne kažu.
- Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo treba li da se kažu. Da sam znao koliko ću te uzbuditi, možda bih ćutao. Zašto se plašiš istine?
- Šta imam od nje?
- Ne znam. A možda i nije istina..." (Meša Selimović, Derviš i smrt)

"S mamom je bilo najgore to što je bila nepredvidljiva, a ja sam, ipak, morala predviđati njeno ponašanje jer sam o njemu ovisila. Morala sam rano naučiti iščitavati znakove njezinog raspoloženja: iz namrštenog čela ili smiješka, pognute ili zabačene glave, pospanog pogleda ili onog ispitivačkog, iz napetosti mišića koji će se od sljedećeg trenutka, poput opruge, baciti na mene. I glasa, svih nijansi njenog glasa - od onog na rubu vriska, do maznog, dubokog šapta koji je bio upućen samo ocu.

Moj strah od nje bio je živo biće koje je živjelo u meni, nepredljivo poput duha. Strah je progrizao rupe u mome oklopu i onda su, kroz te rupe, njene riječi ulazile u mene kao pčele u košnicu, a njeni udarci boljeli još više jer su našli put duboko unutra. Poslije mi je trebalo vremena da te rupe pokrpam. Kao djevojčica zamišljala sam strah kao puno malih mrava koji napadaju moje tijelo i nikad se nisam sasvim oslobodila tog osjećaja.

Naučila sam živjeti s lažima. Onu mene koja je tih laži bila svjesna, potiskivala sam sve dublje, dok laž nije postala poput kruha, nešto obično što možda ne voliš, ali ti napuni trbuh i ublaži ti osjećaj gladi. To više nisu bile laži, nego neka vrsta podvojenosti koja mi je omogućavala mir." (Slavenka Drakulić, Optužena)

Svi se zbog nečega stidimo. Svi smo jednom pobjegli. Po tome smo ljudi. Tek kad smo na lice urezali nešto zbog čega se sramimo, naše lice poprima prirodan izraz..."

"Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti." (Alessando D' Avenia; Bijela kao mlijeko, crvena kao krv)

"Cyberspace je bio zagušen žudnjama, sanjarijama, požudom i lošim pravopisom." (Tim Winton, Glazba prašine)

TOM WAITS, Rain Dogs

Svijet posljednjeg glazbenog alternativca. Svijet strašne glazbene mimikrije. Krhotina.
Tamo gdje đavli razvlače svoj polkom i bluesom prosvirani kabaret.
Tamo gdje hropćući izdah mijenja labuđi pjev. Tamo gdje su ljudi svinje, a druge životinje služe za ukras. Tamo gdje mitologija privatnih horora mijenja bajke.
Tamo gdje urnebes vlada onog trena kad se mišići zgrče i počne poganih ples.
Tamo gdje su svi spektatori poput trupla poredani u redove odakle prate pogane figure s pozornice čiji im hrapavi glasovi i čudne note bluraju horizonte.
Tamo gdje pjevač krklja skvrčen u fetus pozi sikteći nedefinirane tonove i šumove.
Tamo gdje pripovjedač oko ruku ima omotane žice koje mu se svakim novim trzajem glasnica urezuju dublje u tkivo pa on od ugode dreči, urliče, viče od sreće.
Tamo gdje je početak svake pjesme ujedno i završetak nadanja u minut dobrog vladanja.
Tamo gdje obećanje za suosjećanje ne znači drugo nego znak za start  novih stradanja.
Tamo gdje su prijatelji pijanice, a ljubavnice pijavice. Koje sišu srž pa pljuckaju krv.
Tamo gdje drugar drugara za bocu dvije nasamari. Gdje je stanje stvari - sranje stvari.
Tamo gdje se i najdirljivija priča s početka do kraja happy enda pokvari.
Tamo gdje teatar prikazuju zgubidan, lažov, ulizica, skitnica i fratar.
Tamo gdje su besmrtni dosadni, a čvrknuti boemi i zgubidani protektirani i bogomdani.
Tamo gdje je u dvorištu potrgana ljuljačka s koje se cijedi bronhitičareva pljuvačka.
Tamo gdje je teško teže, a lako nikada nikada nikada ne može postati lakše.
Tamo gdje se samo i jedino od tuge ne plače. Gdje se bol cipelari i skriva pod stol.
Tamo gdje se periodički smjenjuju ciklusi pripovjedačevih nervoza i narkoza.
Tamo gdje će groznica trajati i kad svodnikov rotvajler prestane lajati.
Tamo gdje ratnici u kurvinim odajama skrivaju duše, a traže PTSP.
Tamo gdje su izgubljeni i oni koji to ne bi htjeli. Tamo gdje su prisutni likovi odsutni.
Tamo gdje bubnjaju kiše koje ne znaju lupati tiše. Laktovi su šanku vjerni.
(Anđelo Jurkas, Soundtrack života)

SLOVEN, BELAC, SLOBODNI STRELAC...

Za nas ravničare gradovi okruženi brdima uvek pomalo liče na gnezda... Iz obzira prema čaršiji Olja i ja stigli smo tog dana čak na Baš-čaršiju, tragajući za mestom kojim ćemo konačno mirno proći zagrljeni. Razlozi iz kojih smo se u jesen sedamdesetdevete krili od Sveta danas su potpuno nevažni, a nevažni su naravno bili i u jesen sedamdesetdevete, samo što mi to tad nismo znali...

Sve prave su ljubavi... tužne?
Ma, ne, otkud to?
Sve prave su ljubavi tajne...
Jednostavno smo se uhvatili za isti taksi, kao u crno-belom filmu. Pomislih da je došla iz Provincije (odakle bi inače autobus već u pola osam ujutro stigao u Grad?), i gledajući njen mali žuti kofer, pade mi na pamet mamino proročanstvo da ću svoju nevestu najsigurnije poznati po tome što će čitav miraz umeti da upakuje u tufnastu svilenu maramu...
Narednih meseci limanski studenjak skrivao nas je kao dobri kaluđer...
Da se ne foliramo, ja čak ni u dvadeset i šestoj nisam nešto preterano ličio na Princa, ali izvesne Grizele & Anastazije ipak su se opako nameračile na mene, pa sam sa Sindarelom u gluvo doba šetao donjom platformom keja, onom koja se ne vidi s puta, i tihim senovitim uličicama koje su bile sasvim sporedne sve do časa dok Ona nije njima prošla...  Tako smo i u Sarajevo pošli pod izgovorom nevažnog estradnog dogovora, prihvaćenog samo zbog prvog zajedničkog putovanja. Nisam joj puštao ručicu ni na tren, slutim da su se Jovana, Jelena i Aleksa upravo tada preslikali s njenog dlana na moj...  Vratili smo se nekako drugačiji, kao Tajno Venčani, uramivši umesto bračne slike našu fotografiju pokraj One čudne Kućice Šta-li-je Oko Koje Se Uvek Okupljaju Narod I Golubovi...
Pokraj šedrvana, saznadoh mnogo kasnije... (Đorđe Balašević, Dodir svile)
"Naša vještina da manipuliramo sami sobom kako ne bismo uzdrmali postolje vlastitih uvjerenja, fascinantna je pojava." (Muriel Barbery, Otmjenost ježa)
"Postaje mi jasno da čovjek može pobjeći od svega osim od ranjene duše." (Pat Conroy, Južno od Široke ulice)
"I prije bih se pri svakom susretu s Arsenom Dedićem ukočila od straha. Ali on to nije primjećivao. Ni kad bi mi crvenilo nadiralo u obraze otkrivajući provincijalnu djevojčicu u meni.
Arsen i ja nikada nismo bili ni u kakvim bliskim odnosima..
Nismo prijateljevali. Nismo bili ljubavnici. Nismo čak ni očijukali.
Ništa privatno nisam znala o Arsenu. Ne znam ni danas i ne marim.
Pa ipak je on bio moja intimna činjenica.

Vodila sam ljubav uz Arsenove pjesme. Stvarno i u mislima. Ljubav u svim njezinim preobrazbama.
Sve me vodilo k njemu... jezik, običaji, ljudi...

Arsenov spori ritam. I moji očajno spori pokreti. Njegovi dugi, dugi vokali, pasaži i stanke, i moje rijetko ispunjene želje za dugim milovanjima.

Mene, ispričavam se čitatelju, uzbuđuju riječi. I onaj koji ih stvara. Da li se zbog toga Arsen upliće u moj život kao nevidljiva infuzija koja mi je neophodna za preživljavanje?" (Mani Gotovac, Fališ mi - Prva knjiga: zima/proljeće)

"Kolebanje je oblik zauzimanja stava koji izdaje obje strane.
Priče ne moraju biti istinite. Samo moraju pomoći.

Nijedna priča nije ravna crta. Geometrija ljudskog života odveć je nesavršena i složena, odveć izobličena smijehom vremena i zbunjujućim zapletima sudbine da bi u svoj sustav zakona prihvatila ravnu crtu.

Ne treba vjerovati u dobrotu na nečijem licu. Dobrota počiva drugdje." (Pat Conroy, Glazba s plaže)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.