Kolumne

utorak, 29. svibnja 2018.

Lovro Katana | Slavoluci vjere

Fra Mario Crvenka
(Fotografija objavljena uz dozvolu)


                                       










                                               


                                                            Fra Mariu Crvenki

Ne pjevaju u mojim stablima ptice. -
Južnijim krajevima odaslao njihov sam pjev
te se one tamo sjatile da zbore
o budućemu, kome, svoje plačne,
posvetih stihove.

Sve što nježnošću oplakivah
i sve za čime čeznuh,
za mnogih, mnogih besanih noći,
sve što zarobih u krletke,
sada zbori o tim krajevima,
zbori o ognju i plaču koje
žrtvovah za vrijeme svijeta, kada,
iz uskipjela vrela, svjedočit će se obnovi
vječite pjene,
što, udarena o stijenje munjama gromovnika,
rasprši se do sunca,
te oluje joj vremena ne prkose.

Ptice ne zalaze u moje dvorište.
Tek katkad otpočinu raslinjem
što se vere uz moj prozor,
a moje srce plače pjevom njihovim.

Jer, ostavljenom od ljudi,
udarenom zlonamjernošću svijeta,
nije meni plakati;
svoj pjev utkati želim krilima njihovim
da rasplamsa čežnju
izgubljenih dana djetinjstva vremena,
da prozbori o feniksu dana mladosti.

Zakasnivši na objed mnoštva,
svakome postane s vremenom
jasno, da stol ne rasprostire se svakodnevno
za one koji više težnje zamijeniše nižim. -
Za njih tek se naime rasprostire stol
u navadi obnavljanja navike.  -

Jer rođeni za više težnje,
ostaviše svoje tijelo
krivulji leta jastrebova što stremi horizontu,
svirepom oku gavrana,
što na svoj svakodnevni čeka objed
u zabludjeloj patnji svijeta.

To, naime, mora biti.
Jer životinje znaju svoga usuda;
ali mi, sazdani od krila ptice, lavlje rike
i onog neznanog, što toliko često
obruši nam dane u ponore vječne izgubljenosti,
sazdani od glasnica anđela, kerubina
ili onih Luciferovih, nije važno,
nama dana vječna je zadaća
budućeg, kada vodoskoci
obnavljat će, uvijek iznova, bit svoju
u ponavljanju žubora što traje zanavijek,
u pjevu ptica, sjeti sutonjoj,
il pjesmi što odzvanja u oblaku za sutona
da prene strune zaprašenih krila duše.

Ipak, slavit ćemo.
Slavit ćemo dane kada
padu radovali smo se jednako
kao i početku dana jutarnjeg;
kada sav obzor obasjavale rane su zvijezde,
a cvijeće, još u buđenju,
uspavano rosom, govorilo je o svemiru što zrcali ga, -
o beskraju iz čije srži svi izrastamo -
o nevinosti  i žrtvi ljubavi onog,
što ne napusti nas, već u prikrajku čeka vrijeme,
kada zaorit će se trublje
pred slavolucima i u povorci teći će, u slavlju, pjesma,
oboružana glazbalima što vjekovne tišine slavi,
i ne pita za patnje, već nakon mnogo vremena šutnje i muka,
zbori o slavlju, ljubavi i nevinosti,
što nakon jeze pred
strahotama crnih ponora,
posmijesima ljutitih bogova,
iščezava u vječnom blažnstvu, spasu i vjeri
tek jednoga Krista.


Nema komentara :

Objavi komentar