Kolumne

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Zoran Šolaja | Vozom u beskraj




Volim vozove i kao sve što
više ne koristim, volim baš onako jako.
Kao dete voz mi je dovodio babe i dedu, uvek
su babe te kojih ima više to vidite i sami, a u njihovim
torbama igračka, slatkiši i taj veliki treptaj uzbuđenja
što su došli, vodili me da ih čekam, i kad smo ispraćali vodili
me i tad, al sam bio tužan, nekako navikao a oni odoše.
Taj miris perona, mir, koraci ljudi koji putuju i taj tako bezlični i mrtvi
glas spikera koji objavljuje dolazak i odlazak vozova, sve mi to fali sada, čak da
ne verujete i taj glas spikera, mešavina umora, ravnodušnosti i životnog
razočarenja radnom pozicijom. Voleo sam železničare i njihove uniforme,
bio sam mali pa nisam stigao da ih pitam jel im u onim crnim torbama
koje su ama baš svi nosili.. doručak? neke karte?, al šta će ti karta nemoš van
šina, al eto pojma nemam što su ih svi imali. Nekada su vozovima dolazili i roditelji,
sa školovanja, njima sam se najviše radovao. Kada bi sada otišao do mog
rodnog grada voleo bih da uveče odem na stanicu, sam, prvi put nikoga ne bi sačekao
al mislim da bi sve video kada bi čuo da voz dolazi u stanicu. Mislim da me oni ne bi videli, tražili
bi malog dečaka koji ih je sve čekao, nekad. Bili bi malo i onda vozom otišli u beskraj, dugo mašući.

1 komentar :

Unknown kaže...

predivna pjesma očekivala sam ju

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.