petak, 29. prosinca 2017.

Lovro Katana | Aktualnost ljudske gluposti u romanu Na rubu pameti M. Krleže


Povodom obljetnice smrti M. Krleže 

Društvene prilike i društvene pojave 20. stoljeća Krleža je, među ostalim, zorno prikazao u djelu „Na rubu pameti“, djelu koje spada među jedne od najvjernijih slika toga razornog  vremena, vremena čije su se posljedice održale, pa, dakako, i razvile, sve do današnjih dana , i to do razmjera koji se više niti ne bi mogli u cijelosti izraziti tom knjigom.
   Roman posvećen ljudskoj gluposti i, prije svega, gluposti jednog vremena, oslikava kriminal i bezumnost tog vremena poetski bistro i uzvišeno te spada među Krležina najprovidnija djela.

   Krleža se ovdje obara na kriminal uglednih građanskih ličnosti, kriminal tvrtki i poduzeća, zastranjenost cjelokupne društvene djelatnosti jednog vremena, lažnost hrvatske znanstvene elite, ispraznost građanskog društva, u jednu riječ, upućuje kritiku nedostojnim i kriminalnim prilikama jednog doba.

   O tome koliko je glupost snažna i nepokolebljiva sila, govori se na samom početku romana; o njoj se govori gotovo kao o metafizičkom pojmu: „glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža, ili kako svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat.“ Usprotivljavati se ljudskoj gluposti nerazumno je dakle, a zbog čega se to svejedno radi, stvar je prije svega ljudskog dostojanstva te takvo suprotstavljanje ljudskoj gluposti postaje opravdano pobunom protiv neljudskih prilika kojima je čovjek okružen. Sve to suprotstavljanje dano je kroz prkos i pobunu glavnog junaka, zapravo pjesnika u jednom višem značaju te riječi, a kakva sudbina može zadesiti onoga tko dosljedno i kategorički prkosi gluposti, koja, kako je rečeno, djeluje poput sile teže, to je dorečeno samim djelom: netko takav jedino može na kraju završiti u zatvoru, u ludnici ili na vješalima.

   Živopisno je u romanu iznijet portret naše znanstvene elite, doktora znanosti, akademika, ličnosti koje ono što se zove hrvatskom kulturom pune potpuno beznačajnim i dosadnim knjigama; to su osobe od najvećeg poštovanja koje žive svojim urednim, uzornim građanskim životom, bez ikakve moralne ljage na svojoj prošlosti. Taj naš takozvani homo cylindriacus u svome građanskom dostojanstvu ima o sebi samo najuzvišenije predodžbe; on o svojoj dostojanstvenoj građanskoj i društveno korisnoj funkciji na čelu naših znanstvenih ustanova ima svoje izvjesne dostojne predodžbe: „u ime sedam hiljada doktore naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakog poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu…Ja sam predsjednik u dvadesetitri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja.“

   Taj naš „uzor-građanin“, „uzor-domoljub“, „uzor trudbenik“, poživjet će svoj životni tijek, dakle, kao susretljivo i poštovano građansko lice, koje je predsjednik znanstvenih institucija, govornik nad spomenicima isto takvih bezličnih građanskih ličnosti, da bi na kraju, ostavivši iza sebe tovar dosadnih i glupih knjiga i sam postao brončani spomenik nad kojim će patetično deklamirati opet jedno takvo uredno građansko lice.

   Prkos i pobuna koji su usmjereni protiv ljudske gluposti i lažnih vrijednosti društva, protiv svega zastranjenog i korozivnog, upravo su pokretači zbivanja cijele radnje romana.

   Glavno lice ovog romana, doktor prava, sam pasivna i mirna ličnost koja je godinama životarila na pozornici građanskog života, odbila se jedne večeri od te svoje inertnosti i, prije svega, od gluposti društva kojim je bila okružena, gotovo sudbonosno.

   Sve se odvilo na večeri u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog, tvorničara noćnih lonaca, koji proizvodnjom takve banalne robe stječe sebi ogromna bogatstva i koji je zbog toga ugledno,  društveno korisno lice, lice kod kojeg se na večerama okupljaju same probrane ličnosti: senatori, profesori glazbe, kućevlasnici, doktori znanosti, magnificusi, sama elita homo cylindriacusa.

   Na jednoj takvoj večeri, generalni direktor Domaćinski, „uzor-domoljub“, „uzor-građanin“, hvalio se u jednoj od svojih bezbrojnih anegdota o tome kako je na ovome mjestu, u vinogradu pred terasom, ustrijelio četiri čovjeka, kao četiri psa. Sudbonosni trenutak koji je preokrenuo i preusmjerio čitav jednoličan i dosadni tok života našeg junak, trenutak koji je za našeg junaka značio prvi pravi iskorak života, nakon kojeg je osjetio da je svoj život počeo proživljavati životno i ljudski dostojanstveno, taj sudbonosni trenutak dogodio se kada je na to hvaljenje zločinom jednostavno izjavio kako je sve to „kriminal, krvavo, moralno bolesno.“

   Promjena koja je, posljedično tome, zadesila život našeg junaka, povukla je za sobom same neprilike: skandal, izjave njegove gospođe supruge kako je uništio budućnost svoje djece, potom i rastavu braka, zanovijetanje i prezir građana, potom ponovo brojne skandale u gradu, optužbu zbog uvrede, poziv na sud , i konačno, boravak u zatvoru.

   Unatoč tome, naš junak počeo je proživljavati i živjeti svoj život dosljedno i dostojno po liniji zdrave ljudske pameti. Da je takvo proživljavanje života i takav pristup životu povukao za sobom same nedaće, izlišno je govoriti; jer zdrava ljudska pamet i ljudsko dostojanstvo je u krvavim, blatnim i nastranim društvenim prilikama nepoželjno svojstvo, i netko tko živi takva načela mora neminovno stradati.

   Skandali, optužbe, boravak  zatvoru i potom u ludnici, značili su posljedice ispoljavanja ljudski životnih i ljudski dostojanstvenih načela koja se bore protiv sveg zločina i poživinčenosti suvremenog građanskog društva.

Nema komentara :

Objavi komentar