Kolumne

četvrtak, 2. studenoga 2017.

Lovro Katana | Elegija za Dušni dan


Sjetna osmijeha, ko statua stojiš
kraj pusta groblja, uz tirkizno more.
Iz dana u dan mijene tako brojiš,
dok sunce tone u krajnje obzore.

Vjetar latice kida snenog cvijeća
iz ruku bijelih, nebeske čistoće.
Tužaljke zbore uzdasi drveća,
ranjivih njedra, trajanja samoće.

Stazom si stigla žala ovog kraja
i sklapaš ruke što ih svila krije.
Za patnika tek moliš naraštaja
što rađa se da uvijek vječno mrije

Nema komentara :

Objavi komentar