kraj pusta groblja, uz tirkizno more.
Iz dana u dan mijene tako brojiš,
dok sunce tone u krajnje obzore.
Vjetar latice kida snenog cvijeća
iz ruku bijelih, nebeske čistoće.
Tužaljke zbore uzdasi drveća,
ranjivih njedra, trajanja samoće.
Stazom si stigla žala ovog kraja
i sklapaš ruke što ih svila krije.
Za patnika tek moliš naraštaja
što rađa se da uvijek vječno mrije
Nema komentara :
Objavi komentar