Kolumne

nedjelja, 1. listopada 2017.

Lovro Katana | Krčma kraj žala


I.

Poput barke, zabačenu,
kraj rive, gdje ljudi šeću,
tu krčmu katkad spomenu,
čelnici, u mjesnom vijeću.

Uštogljena, siva lica,
žute papire gledaju;
pa nastane razmirica
kad rješenje neko daju.

Neki bi sad da je sruše:
„P'jano je okupljalište.“
Kulturnjaci se obruše:

„Hramovi to sad su sveti,
kipova nam svetilište.“
Svijet na rubu je pameti.


II.

Poput bradatog mornara kraj žala
što pijan leži, doba jeca stara,
pa šale s njim se struje maestrala
kad momci stave kapu mu kormilara;

tako ta krčma uz morski sprud sanja
vremena stara, tlapi nebuloze
epileptičnog, mjesečarskog stanja
dok djeca pramcem skaču da je voze.

Al divan pogled žalom ovdje pruža
na obzor se gdje modri sprud se pjeni,
lavanda cvate, otvara se ruža.

Svi bi ovdje još jednom sjeli skupa
i hvastali u kipova se sjeni,
gladni, s kaputom izbušenih rupa!


III.

Tko se još uvijek modom istrošenom
nonkonformista, pradrevnih boema,
deklarira i stih črčka kavanom
gdje okuplja se sama gradska krema;

neka uđe u palubu tu staru,
sjedne u svoju bambusovu klupu;
neka skine sa ramena gitaru
i izučenu pjesmu pjeva skupu.

Ako li pljeskom dugim odgovore,
znaj: srce tek si zabavio puka!
No, grohotom li prodornim zaore

i rulja gura te, na cestu baca,
ne daj ni da ta te zbuni poruka:
Držati uvijek će te za pajaca!



Nema komentara :

Objavi komentar