Kolumne

nedjelja, 30. srpnja 2017.

Natalija Tuškan | Smrt boje lavande


„Maybe our relationship isn't as crazy as it seems, maybe that's what happens when a tornado meets a volcano“ riječi koje su ga progonile u podsvijesti, a sad ih sluša na radiju. Kao da je pjesma pisana za njih. Tornado i vulkan. Proklet bio, ako ju nije volio. Zna da je proklet jer ju je volio. Ljubav je prokleta stvar. Nije mogao s njom, a nije mogao bez nje. Pogleda prema nebu, sivi, gusti oblaci se navlače i razvlače na nebu kao i ono tijesto za pite po stolu. Volio je njezinu pitu od jabuka i način na koji ju je radila. Eto čak i u jebenim oblacima vidi nešto njezino. Uvukla se u svaki kutak, u svaku stanicu njegova tijela, postala je njegova žila kucavica.

Osjeća kako njezino srce kuca u njegovim prsima. Potrči prema stanici, ulazi u bus. Sjedne nasuprot starijeg para. Drže se za ruke i šapuću, kao tinejdžeri. Odmahne glavom. To su mogli biti oni. Jednog dana. Iz kaputa izvadi malu bocu umotanu u papir. Nagne i potegne. Gorak okus u ustima, ali i to je bolje od onoga što osjeća. Nagne se u stolicu i zatvori oči. Dugo je do stanice, kuće, a ionako ne želi tamo jer ga sve podsjeća na nju. Pita, piva, nogomet, buket, čišćenje kupaonice, oblačenje, ormar, razbacana roba, telefon, smijeh, šminkanje, ključevi, lavanda, automobil, radio, zabava, povratak, svlačenje, poljupci, krevet, miris kave, jutro. Najdraža uspomena. Po tom danu će je pamtiti. Gurne ruke u džep i izvadi grančicu lavande i dalje intenzivnog mirisa kao i onog dana kad ju je spremio tamo na njezin nagovor.

Voljela je miris lavande, svjež, čist i oduvijek je sanjala o putu u Provansu i kupanju u lavandi. Ona, onako temperamenta, strastvena, opaka mala kako ju je zvao, ona, da ona je voljela ljubičastu lavandu. Jedino zašto je on volio tu lavandu je zbog kukaca, onih jebenih, prokletih, tigrastih krvopija. Kako se smijala kad joj je rekao da postoje i tigrasti komarci, mislila je da vidi tigrasto od količine piva koju je popio te večeri. Tad su se posvađali jer mu nije vjerovala za tigraste komarce, ali on je volio takve glupe svađe. Volio je kako se borila. Uvijek bi galamila, vikala, bacala hrpu riječi koju često nije razumio pa je samo klimao glavom u nadi da će zašutjeti. Izgledao je kao malo štene koje se osjeća krivo nakon što je kao tornado, počeo vikati i bacati sve pred sobom. Nikad mu nije ostajala dužna, kao vulkan, eruptirao je njen bijes i prolio se po njemu kao vruća lava. Uvijek je netko od njih treba izaći van, dok se situacija ne smiri, ohladi. Najbolji dio tek je slijedio na povratku u kuću, kada ju je zagrlio, onako čvrsto i ne puštao dok god se nije smirila i prestala opirati. Tad bi samo šutjeli, njihovi pogledi govorili su tisuće riječi, ali usta su ostala zatvorena. Nije volio svađe, ali volio je ono što slijedi nakon njih. Nikad joj to nije rekao, ali ona je to ionako znala. Kapljice kiše slijevaju se niz prozor. Ljetno nevrijeme. Dobro da pada, ionako je zaboravio zaliti lavandu. U ljetnim mjesecima jednom tjedno zalijeva lavandu, ne češće, tako je pročitao. Ne želi ju uništiti pretjeranim zalijevanjem, jer to je jedino što mu je još ostalo od nje. Otpije još jedan gutljaj iz boce i spremi ju u jaknu dok neko dijete što hoda po busu ne prođe pored njega. Ne želi da ga dijete vidi kao pijanca. Nije on pijanac, ovo je samo privremeno. Nije ni primijetio da je promašio stanicu, ionako nema veze, pada kiša, ne želi ulaziti u onu kuću, pa će napraviti još jedan krug. Bio je to prohladan proljetni dan, došla je s posla i zatekla ga kako pije pivo i gleda utakmicu. Način na koji ulazi u kuću, govorio mu je da ljuta, no nije se obazirao i samo joj je dobacio pozdrav. Umjesto pozdrava, ona je počela plakati i vikati, bacati stvari, ostao je zatečen. Znao je da nije ništa napravio, pa se čak zapitao je li u tome problem, što nije ništa napravio. Nakon nekoliko minuta pokupila je torbu i otišla van. To je bio njihov time-out. Očekivao je da će se vratiti prije večere kao i svaki put. Ne bi li ju oraspoložio, pospremio je razbacane stvari i počeo pripremati večeru. Špagete i gotov Barilla umak od rajčica, jedino što je znao napraviti. Servirao je stol kako ga je jednom naučila, čak je stavio i svijeće te visoke čaše za crno vino.

Netko je pokucao na vrata. Još uvijek osjeća taj pritisak u prsima i privije bocu jače uz sebe dok suze kapaju niz lice. Otvorio je vrata. Neki čovjek u policijskom odijelu, svjetla, miris špageta, umaka i rečenica „Primite našu iskrenu sućut“. Dan koji je zapeo između njegovih moždanih vijuga i srca. Miris kave, jutro, oblačenje, poljubac, doručak, šminkanje, ključevi, automobil, posao, povratak, piva, utakmica, plač, vrata, kuhanje, svijeće, vino, zvono, policija. Kako piše u policijskom izvješću, na povratku kući udario ju je automobil, poginula je na licu mjesta. Nosila je buket cvijeća s lavandom, na kojem je bila poruka. Ponovno izvadi onu grančicu iz džepa i jedan papirić. Oprosti, moj najdraži tigrasti komarčiću. Otpije još jedan gutljaj, ovaj put duži i obriše suze. Ustane i krene prema izlazu. Otključa vrata, očekuje njezin pozdrav, a dočeka ga samo miris lavande, intenzivan, svjež i čist, baš kako je voljela. To je jedino što mu je ostalo od nje. Lavanda i uspomene. Upali radio „and I would've did anything for you, to show you how much I adored you but it’s over now..“

Prokleta je ta ljubav, opaka moja mala, prokleta je bez tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar