Kolumne

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

Lovro Katana | Vizija djetinjstva




U cvjetno doba mog ranog života,
kad kao dječak snivao sam
ispod hrastova
koji zaštitničkom svojom rukom
čuvali i zaklanjali su me u sjenama,
daleko od ljudi,
od nemira i buke ovog svijeta,

tako da prepuštao svoje sam uši
tek pjevu vila i nimfa
rascvjetanih, mirisnih stabala
što razlijegao se šumom
pričajući o sreći i patnji davnih junaka,
što, čas ljuteći, čas nadajući se,
šutljivi i srčani, hodali ovim su svijetom;

ništa tad nedostajalo nije 
mome srcu
u blaženstvu mira kojim je kucalo,
ispunjeno ljubavlju;
jer ja sam bio dostatan samome sebi,
sretno oslobođen okova težnji,
što, bacajući ih vječno
u ponore ropstva,
u odrasloj dobi vladaju navikama ljudi.

Tad, jednoga dana,
u samoći,
upirući oči spram neba,
ploveći za dugih sati
prostranstvima nedoglednog svemira
i fantastičnih mu krajeva
planeta, zvijezda, padajućih kometa i izmaglica,
s onu stranu straha, more i blaženstva,
ugledao sam pojavu,
što postala stalnim je ponorom, plamenom i nadom moga bića.

Nema komentara :

Objavi komentar