Kolumne

srijeda, 12. travnja 2017.

Natalija Tuškan | Portret


Zatvorila je oči. Tama. Duboko udahnula i otpila još jedan gutljaj čaja od šipka. Crveno. Kao razrijeđena kap krvi. Otvorila je oči. Ništa se nije promijenilo i dalje je tu, daleko od njih, daleko od nje. Ustala se, protegnula i naslonila na okvir prozora. Stakla uprljana tragovima kapljica kiše, koje su izgledale kao osušene suze na lice. Pogled joj je privukao smijeh djevojčice u šarenoj haljinici i bijeloj mašni u kosi. Držala je ruke ispružene prema ženi, majci, koja ju je podigla i poljubila u obraz. Majka. Njena majka. Sretno djetinjstvo. Bol u očima. Sjećanja su navrla u njen mozak kako munje i gromovi. Iznenada, brzo i snažno. Uhvatila se za glavu i zatvorila oči. Znala je da svaka oluja prolazi. Tako će i ova, ali sad joj treba odmor. Zaborav.

Čaj zamijeni čašom viskija. Sjedne na kauč i prepusti se oluji sjećanja u glavi. Obitelj. Slika obitelji onakva kakvom ju je ona smatrala. Otac i majka iza nje, brat pored, a iza njih dvije osobe, dva nadnaravna stvorenja. On je imao rogove na glavi, podmukao pogled, koljačke zube i batinu u ruci, a ona je držala bič u svojim kandžama. Oči su bile ogledalo zvijeri koja spava u njenoj crnoj duši. Odjeća seljaka, koža koja im mijenjala izgled i oblik, ovisno u situaciji. Anđeo, zmija, lisica, vrag.

Tisuće lica u samo dva čovjeka, čija krv je tekla i njenim žilama. Tako ih je ona vidjela. Naježila se. Ulazi dublje u oluju, u prvi krug pakla. Naizgled dobar život. Obitelj na okupu. Ni kriva, ni dužna našla se u vrtlogu vrijeđanja, mržnje, gađenja i pokušaja ubojstva, a s druge strane ruku koje su joj zatvarale oči i prekrivale uši da to ne čuje. Blaženih ruku, ali ne dovoljno snažnih da ju odvedu. Tad je prvi put vidjela kakav je svijet, daleko od bajke koju su joj pričali prije spavanja. Već tad je naučila da joj je najveći neprijatelj krv koja teče venama. Svaki put, u njihovim očima vidjela je plamen, vječnu vatru koja ju je pratila plavim očima. Led iz kojeg gori vatra. A onda bi popila čašu, dvije, litru jakog bijelog vina i zvijer bi se probudila. Vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje, čak i batine, no to je bilo rijetko jer se ljuljala kako barka na moru, od alkohola. On je bio kriv i više nego ona. On je bio gospodar. Mrzili su se, tukli, davili pred njenim očima, ali jedno im je bilo zajedničko, mržnja prema njoj. Popila je viski i natočila još jednu čašu. Što je ona mogla skriviti da su ju tako mrzili? Bila je dijete, dobro dijete. Jedina krivica joj je bila što je bila živa i kćer svoje majke. Obje su ih mrzili. I svi su ih se bojali. Đavla se i trebaš bojati, zar ne?! Izvana kao obična normalna obitelj. Gluma vrijedna Oscara. Čast, ponos, novac i ugled u društvu njemu sličnima, sve čemu je težio. No kako siješ, tako ćeš i žeti. Svakoj tiranskoj vladavini dođe kraj. Došao je i njegov, a onda se ona pretvorila u anđela s dušom vraga. Više nije imala s kim dijeliti mržnju, ostala je sama. Pripitomila se. Postala je samo baka, u odjeći seljanke s pogledom zvijeri. Gospodari zla. Nadnaravna stvorenja na obiteljskom portretu.

Nema komentara :

Objavi komentar