Kolumne

subota, 11. veljače 2017.

Natalija Tuškan | Tri sekunde


Ništa na svijetu ne traje duže od sekunde, te sekunde kada te u oči gleda – smrt. U njegovim očima vidim svoj odraz, svoju obitelj, svog sina, sve što imam, što sam imao i što bih mogao imati. Bojim li se? Ne. Za sebe ne, odlazim na neko bolje mjesto, tako barem kažu. Bojim se za njih, za tisuće koji će poginuti za mir, za njihove obitelji, za sina koji će odrasti bez oca.

U prvoj sekundi, teški otkucaji srca koji zvone u ušima. Krv kola mojim žilama, srce pulsira. Zatvorim oči. Druga sekunda. Sjećanja. Osjećam val olakšanja. Sada u njegovim očima vidim svog sina, svog plavookog sina, osjećam miris dječjeg ulja. Miris njega, kada sam ga prvi put uzeo u naručje, njega kojeg volim više od sebe, njega kojeg više neću vidjeti. Otvorim oči. Kasno proljetni dan, odlučili smo napraviti piknik na livadi pored rijeke. Puštali smo crvene i plave zmajeve. Njegov smijeh, melem za moje uši. Moji mali četverogodišnji, plavooki sin. Pogledao sam prema njoj, mojoj životnoj suputnici, majci mog sina. U bijeloj lepršavoj haljini, raspuštene kose, čiji miris šampona i sad mogu osjetiti. Njih dvoje, moje sve. Zamahnem glavom i sjećanja se rasprše. On je i dalje ispred mene. Gleda u moje oči te sam siguran da i on vidi svoje najmilije. Na ruci nosi prsten, pa pretpostavljam da ima ženu. Možda i sina, kao i ja. Milo moje plavooko. Drhti. Ruka mu drhti na okidaču pištolja. Tko smo mi? I on i ja, do jučer smo sjedili sa svojim obiteljima, smijali se, veselili, pili, a danas smo tu. Miris krvi u zraku, zvuk granata, pištolja, sirena, bolnih jecaja ranjenih. Moja je ruka na okidaču pištolja, usmjerenim na njegovo srce, njegov pištolj na moje. Za što smo mi krivi? Mrzimo li se? Ne. Nikada se nismo vidjeli do ovog trenutka, do ove tri sekunde. A sada ovisimo jedan o drugome. Njegov život u mojim je rukama, moj u njegovim. Tko će prvi povući okidač? Tko će skratiti ovu patnju, ovaj nemir u očima?                

Pucanj. Spustim glavu. Na odori krv. Padam na koljena, držeći ruku na rani, na grudima. Pogledam ga. I dalje stoji nepomično. Nije pucao. Presudio mi je vojnik iza njega. I on sada pada na koljena, plače. Vidim svjetlost ispred sebe. Gotovo je. Vrijeme je isteklo.  

Nema komentara :

Objavi komentar