Kolumne

subota, 18. veljače 2017.

Natalija Tuškan | Posljednji dah


Kao i svako jutro u 6 sati i 26 minuta zasvirala je pjesma „I need your love“ na iPod-u, smještenom na ormariću pokraj kreveta. Zašto baš 6:26? Vrlo jednostavno. Dvije minute potrebne su joj da se izuče iz kreveta, navuče debele čarape i smeđu trenirku te se spusti u kuhinju i stavi kuhati vodu za čaj. Vrećicu čaja od šipka ili kamilice, ovisi o raspoloženju, stavi u šalicu te točno dvije i pol čajne žličice šećera i onda može oko 6 sati i 30 minuta u kupaonu, dok voda u lončiću ne zakipi. Rutina.

Na povratku u sobu, razmakne zavjesu da pogleda padala li snijeg. Čitala je večer prije na internetu, kako je moguć snijeg u kombinaciji s kišom tijekom sljedećeg dana. Najdraže vrijeme joj je ono kad sjedi uz prozor umotana u deku, pije čaj i gleda kako pahulje padaju i grad oblače u bijelo. Vrhovi planina izgledaju kao da ih je netko posipao šećerom u prahu. No onaj tren kad mora van na takvo vrijeme, nije joj mio. Hladno je, bura puše, kliže joj se, a najgore od svega je kad promoče cipele. Dubok izdah olakšanja kad primijeti da nema padalina, ali ovo sivo nebo ne izgleda obećavajuće, no samo da ne pada dok ne dođe na posao.

Danas ju čeka naporan dan, prvo sastanci, zatim kupovina namirnica, pa odlazak u poštu platiti račune i onda još navečer ide na kavu s prijateljicom. Glupo joj je odbiti, a ne da joj se slušali tračeve. Otpije gutljaj čaja od šipka te se spremi i našminka. Odlučila je kosu zavezati u rep jer će ionako staviti kapuljaču na glavu. Otpije još jedan gutljaj čaja i izađe iz stana. Uz standardno brzo hodanje dolazi na stanicu u isto vrijeme kao i bus. I svaki dan ista priča, svaki dan razmišlja o tome da navije budilicu u 6:25 jer bi joj ta minuta dobro došla. I nikad to ne napravi. Nikad to neće napraviti. U 7:40 ulazi u pekaru i uzima jednu krafnu s marmeladom i jedno obično pecivo. U 7:55 sjedi u svom uredu i jede tu krafnu. U 8:30 ima prvi sastanak. Sastanak se odužio sve do 9:45 i umalo je zakasnila na sljedeći koji je točno u 10. Nakon ta dva sastanka, dobila je volju da za ručak pojede povrtnu juhu što je čudno jer ne voli juhe, no osjeća neku mučninu u želudcu pa bolje da preskoči sushi koji je planirala jesti. U 16:00 ustaje iz stolice, gasi računalo i kreće prema autobusnoj stanici. Odlučila je prvo otići u poštu, a onda u trgovinu. U 18:09 ulazi u stan. Raspremi stvari iz trgovine te se baci na krevet. Imala je sreće, kiša je tek sad počela padati, a onda se sjeti da još mora na kavu. Mislila je obući novu bordo haljinu i sive čizme iznad koljena, ali bit će dobre i traperice i majica te Timberland vodootporne čizme. Popravi šminku i u 19:27 izlazi iz stana te odlazi do kafića u kojem se treba naći s prijateljicom. Pošto vani pada kiša ušla je u kafić, odabrala stol u kutku i naručila kuhano vino. Nakon nekoliko minuta ušla je i njezina prijateljica koja se vidno iznenadila kad je vidjela da pije kuhano vino te s oduševljenjem i sama naručila šalicu istog. I razgovor može početi ili tračanje bolje rečeno. Standardna pitanja koja su ju pomalo živcirala, ali samo je klimnula glavom i otpila dugi gutljaj kuhanog vina. Kako je vrijeme prolazilo, razgovor je postao sve zanimljiviji, no to je vjerojatno zbog vina koje joj je lupilo u glavu i obojilo obraze u crveno. Na ručnom satu bilo je 21:01 kad je izašla iz kafića. Godio joj je hladan zrak kojeg je povjetarac nosio, a i kiša je prestala padati.

Na putu do stana, razrađivala je plan kako će pod tuš i uskočiti u topao krevet, kad je primijetila muškarca u crnom s kapuljačom na glavi kako prolazi pored nje. Ništa ne uobičajeno, pomisli. Nastavi dalje prečicom, odnosno parkiralištem. Bilo je svega dvadesetak automobila na parkiralištu, ali jedan se isticao. Bio je to crni, visoki džip s upaljenim svjetlima i otvorenim vratima na mjestu vozača. Začula je kako se osobe u automobilu svađaju. Dva muška glasa. U tom trenu, jedan muškarac izađe iz automobila i začuje se pucanj. Spontano se okrene i ugleda kako muškarac pada na mokri asfalt. Od šoka, nije znala što da radi. Vika ljudi, trčanje preko mlaka vode, pa ponovni hitac i još jedan za njim. Osjetila je iznenadnu i oštru bol u trbuhu, zatim nešto toplo što natapa njezinu majicu. Tijelo joj je postalo tako teško, kao da nosi torbu punu kamenja na leđima, a koljena to više nisu mogla podnijeti te su spuštala ostatak tijela na hladan, mokar asfalt. Treći hitac pogodio je nju. Očima je pogledala na ručni sat, 21:07, vrijeme kad je legla na asfalt. Mutio joj se pogled, kapci su postajali sve teži i bila je prava borba održati ih otvorenima. Začuli su se novi hitci, jecaji, zazivi pomoći, sirene, ali ona više nije marila za to. Osjetila je kako joj krv natapa i jaknu, kako ju boli svaki udisaj i izdisaj jer se rana na trbuhu pomiče. Jedan običan dan, koji je trebala završiti u toplom krevetu, završava hitcem iz pištolja. Prolazi joj tisuću pitanja i misli kroz glavu. Što bi se dogodilo da je samo odgodila kavu i ostala u stanu? Možda bi se prijateljica naljutila, ali ona ne bi sad ležala na mokrom asfaltu u lokvi krvi. Našla se na krivom mjestu u krivo vrijeme i nije to mogla znati. Nitko to nije mogao znati. Osjećala se kao da joj je netko stavio žar na trbuh, gorila je, trbuh joj je gorio. Bol je postala nepodnošljiva, ali saznanje da je kraj blizu, bolio je više. Nije se bojala smrti, svatko će umrijeti prije ili poslije, ali ovako, na ovaj način, nije mogla ni zamisliti. Toliko toga željela je vidjeti, pokušati, napraviti, ali prvi put osjetila je da nema vremena. Vrijeme je bilo protiv nje. Još samo jednom da zagrli svoju obitelj, prijatelje i njega kojeg je iznevjerila, povrijedila, ali voljela. Toliko puta joj je život dao priliku da mu priđe, ispriča se i da ponovno voli, ali ona je te prilike propuštala. Sad joj je prvi put istinski žao za sve riječi koje su ostale u njezinu grlu, koje su se bojale izaći, kakve god da bile, ostat će tu, zauvijek ne izgovorene. 
                                  
Prevari kapke i pogleda prema nebu, prve pahulje polete prema njoj. 21:25, disanje je postalo preteško, a srce preumorno. Pahulja, nošena povjetarcem padala je na njene usne, gdje se susrela s posljednjim dahom te otopila, a njezina duša pratila je put pahulje u nebo.

Nema komentara :

Objavi komentar