Kolumne

srijeda, 4. siječnja 2017.

Nataša Periša | Priznajem


Priznajem, sve imam dok si tu.
Kad boli, privijem se uz tebe
i liječim se tvojim dodirom.
Pitam te pogledom, dok nevidljivo
ulazim u raj svih odgovora,
a da i ne znaš da sam tamo.
Kao ptica, što je nebu bliža,
bolje se ogledam u njegovim očima.
Svaka bol je nestala,
svaka tjeskoba je spokojna,
svaka je tuga radost postala,
kad me prihvatiš u svome okrilju.
Jer ti si moja ljubav i pokora.
Osvajaš me i udaljavaš,
lomiš i sastavljaš, rađaš i ubijaš,
da i ne znaš da sam voda,
koja nestaje u tvojim ponorima.
Ponekad se upitam: Da li smo stvarni
ovako savršeno neprilagodljivi,
sa manama u lošim danima,
ali istrajni u svome jedinstvu,
jer put u nepoznato nije strah,
već prednost svakog svitanja.
Kad svoje snove nosiš
u velikim jastucima, znaš
da ćeš ostvariti neostvarivo,
doseći i ono udaljeno,
uhvatiti i ono neuhvatljivo.
Priznajem, rastajali smo se mi
tisuću puta, ali nikada do kraja
i nikada nismo pomislili da je zauvijek.

Jer zauvijek smo zaljubljeni jedno u drugo,
mi smo ona magija koja se voli
i kad se ljuti najžešće i kad boli
i kad liječimo jedno drugo.
Mi znamo kome pripadamo
i čije smo usklađene nesavršenosti.
Znam da i ti nađeš svoje odgovore
u mom oku, dok nevidljivo ulaziš,
a i da ne znam da si tamo
i čitaš ono što i nije napisano.


Nema komentara :

Objavi komentar