Jelena Hrvoj | Kosac

Autor: Jelena Hrvoj

Gdje griješimo? Koji su razmjeri naše sebične nepromišljenosti i koliko smo ustvari veliki? Sve su to pitanja kojima je teško nadjenuti odgovor, ali samo do trena dok se taj isti odgovor ne uvuče u naš život poput neizlječive bolesti. Usamljeni smrtnici, društveno prihvaćeni tirani i oni obični neprimjetni sljedbenici, svi vi koji ne postojite, a trebali ste ovo čuti, slušate sada.

Još i danas ne znam tko je on bio, ni koja je bila njegova namjera. Možda Bog, a možda i sotona. Zašto je odabrao baš mene? E, ni to ne znam. Ali stigao je, pitao i zapečatio sudbinu ovog svijeta mojom odlukom. A ja? Ja sam za sebe osigurao ono za čime čovjek žudi od kada kroči svijetom. Sada posjedujem vječan život u svijetu koji je pust i tih. Prošlo je mnogo godina, toliko da sam ih prestao brojati. I premda sve s vremenom uistinu blijedi, jedno sjećanje ostaje duboko urezao u meni. Taj dan, ta pohlepna nepovratna odluka i on. Premda mu nikada nisam saznao ime, nadjenuo sam mu ono prikladno-Kosac.


Stigao je neprimjetno, nenametljivo i ponudio ono što mi je jedino ostalo, a bilo na odmaku. Vrijeme. Ponudio mi je sve vrijeme ovoga svijeta uz jednu, kako se tada činilo, nebitnu zamjenu. Sjedio sam u parku, ispod stabla, gdje me je nekada netko volio. Sada sam sjedio sam, nevoljen, zaboravljen i na korak odlaska s ovoga svijeta. On je pak stigao ispunjen srećom koja je zračila. Sjeo je pored mene i upitao, „Da ti netko ponudi sve vrijeme ovoga svijeta, koliko bi plato?“ Na to se nisam obazirao. Pomislio sam o tome koliko je lud, usamljen ili pak oboje, kako mašta o nemogućim stvarima. No, on se na moju šutnju još značajnije nasmijao i ponovno upitao. „Da ti netko ponudi sve vrijeme ovoga svijeta, što bi s tog istog svijeta maknuo?“ Mogao sam odgovoriti na mnogo načina, mogao sam ponuditi nešto plemenito u zamjenu za ovo što sada imam. Možda bi sve izgledalo drugačije, a možda bi ishod na kraju krajeva ponovno bio jednak. Ali, muhe, proklete muhe, tog su dana zujale i ujedale kao pomahnitale- vjerojatno zbog nadolazeće kiše. I tada sam bez razmišljanja odgovorio dok sam rukama mlatarao oko potkoljenica, „Maknuo bi ove ogavne, napasne kukce.“ Kosac je na tren raširio oči. Tada sam mislio da je ta reakcija proizašla iz čuđenja, no sada sam uvjeren kako je proizašla iz čistog sadističkog zadovoljstva. Ustao je, naklonio se kao pravi gospodin i s rukama položenim na stražnjici, odšetao preko travnjaka.

Bilo je proljeće i trebalo mi je nekoliko dana da shvatim kako se moja želja ostvarila. Isprva, svijet je bio toliko ljepši bez letećih napasti. Danju nije bilo muha koje bi napasno ulijetale kroz prozore u potrazi za toplinom. Nije bilo ni stršljena kojih sam se bojao otkako sam vidio što njihov ubod može učiniti nekome tko je alergičan. Nije bilo komaraca, ni napasnih noćnih leptira koji bi plesali ispred upaljenog televizora. Ono što mi je na mahove nedostajalo bili su leptiri. S vremenom sam shvatio kako nešto sitno poput kukaca ostavi znatnu prazninu na ovome svijetu gdje rijetko primjećujemo količinu nečeg toliko sićušnog. Ali sve je to bila vrijedna žrtva uzevši u obzir da se moj život ponovno slijepio u smislenu cjelinu.

Prve godine posljedice su bile velike, ali u mojim mislima nedovoljno velike. Odviše sam vjerovao u ljudsku omnipotenciju; jer kako čovjek i njegova iznimna inteligencija ne bi mogli zamijeniti pčele,kukce? Te prve godine nestali su mnogi nasadi voća i povrća koji više nisu imali oprašivače. Nestajale su i mnoge životinjske vrste koje su opstajale hraneći se isključivo kukcima.

U nadolazećim godinama lančana reakcija nezaustavljivog pomora samo se nastavila nizati, a „svemoćan“ čovjek bio je ogoljen do neopisivih razmjera. Ionako male globalne zalihe hrane smanjivale su se, a glad je rasla. S gladi, rasla je i ljudska igra moći. S tom igrom moći rasla je smrtnost, stizali ratovi. A ja, ja sam promatrao sa strane, bez mogućnosti za pomilovanjem ili toliko željenom smrću. Promatrao sam trulež svijeta iz prvog reda, nemoćan i usamljeniji no ikada. Ne znam koliko je vremena prošlo prije no što je glad natjerala čovjeka da se okomi na vlastitu vrstu. Promatrao sam kako ljudi izjedaju ljude bez imalo sažaljenja. Promatrao sam kako majke vrište, a očevi love. Tada je nestalo moje grizodušje. Utihlo je poput dogorjele svijeće i vremena kojeg sam imao na pretek. Kada je i posljednji čovjek izdahnuo, a ja ostao ovdje, u ruševinama svijeta kakvog sam nesvjesno prizvao, osjetio sam što znači tišina i priželjkivani spokoj. Jedina želja koja mi je preostala nisu bili oni koji su nestali; ne ljudi, ni hrana, ni ptice u krošnjama stabala. Ono što sam priželjkivao bilo je zujanje nesnosnih muha pred kišu.

Sada hodam sam ovim svijetom ničega. Možda je to opipljivi pakao ili tek opojno ludilo. Ma kako bilo, ovdje je, ta moja ispunjena želja, i zaglušujuća je. Razočaran sam. U sebe, u čovjeka, u onu omnipotenciju koju sam smatrao da posjedujemo. Ali što smo mi naspram jedne pčele? Što smo naspram malenog, naizgled beznačajnog kukca koji je kadar rušiti civilizacije stvarane tisućljećima? Pohlepni, eto što smo. Pohlepni u trenutcima kada bi trebali biti ponizni. I ja sam ponizan. Prizivam Kosca da vrati vrijeme, da ponovno sjednemo na klupicu ispod stabla gdje me nitko nije volio dok je moje vrijeme završavalo. Prizivam ga da me ponovno upita pitanje koje tada nisam shvatio drugačije do li iskaz ludila nekog neznanca. Odgovor je spreman. Samo da se Kosac pojavi. Što bi odgovorio da imam još jednu priliku? Ne bi zatražio vlastit smrt. To bi bilo sebično. Zatražio bi pomor čovjeka kako bi omnipotencija pčele održala na životu sve ono što zaslužuje ostati.