Matilda Mance, književnica | Sve osim žrtve i ubojice mora biti istinito

Matilda Mance rođena je u Varaždinu u građanskoj obitelji.  Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završila je u Varaždinu. Diplomirala je pravo 1970. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radni vijek provela radeći u državnim odvjetništvima u Varaždinu.

Kao prvo, čestitam na do sada objavljenim knjigama i hvala što ste pristali odgovoriti na naša pitanja.

Molimo vas da nam se predstavite, ne samo kao pisac. Čime se još bavite? Imate li kućne ljubimce? Bavite li se vrtlarstvom? Kako uspijevate uskladiti sve svoje obaveze?

Hvala vam što ste pokazali zanimanje za moju književnost i osobnost. Dakle, osim što pišem, a u posljednje sam vrijeme proširila dijapazon svog spisateljskog rada pa osim romana, pišem i kratke priče, poeziju i haiku, u mirnim sam umirovljeničkim vodama, bez velikih očekivanja.
Po prirodi sam optimista, ali onaj realni optimista. Iako sam u posljednje vrijeme u obiteljskom okruženju imala žalosne događaje, kao i s vlastitim zdravljem, dan za danom postanete svjesni svoje emotivne snage i idete dalje. Tako da svoje dane upotpunjavam s različitim aktivnostima i nikad ne govorim „ne da mi se“ već odradim i ono što se mora i ono što želim. Ne volim naročito kućanske poslove ali volim prirodu i šetnje na kojima uzimam svoj tablet u ruke i snimim poneku fotografiju. Ili sadim cvijeće i plijevim vrt, no, da, to je jako mala površina, tek toliko da neko vrijeme provedem na zraku i radim manje zahtjevan fizički posao. Društvo mi, budući da kćerke rade i imaju svoje stanove, pravi jedna sijamska mačka, i kroz vikend dva psa. I vrapci, čije cvrkutanje slušam od ranog jutra, jer su se ugnijezdili u rupi u zidu, koju je majstor za kuhinjske nape probušio na pogrešnom mjestu u kuhinji. I nikad je nije došao popuniti ciglom! Jutra ponekad provodim na kavici s prijateljicama, a poslijepodneva ili večeri na nekoj izložbi, kazalištu, književnoj večeri, ili kod prijatelja, ili pak prijatelji dođu k meni na večeru.

Jedno klasično pitanje, kada ste shvatili da ste željeli biti pisac? Ili se to jednostavno tako dogodilo?

Vjerojatno je tinjalo, a postala sam svjesna kad sam shvatila da nisam samo pravnik formalista, već istraživač, psiholog i emotivac. Tako je sazrela odluka da se jednog dana  posvetim pisanju proze, a najbliži mojoj vokaciji bili su kriminalistički romani. 2005. napisala sam svoj prvi roman „Smrtonosna  zamka“, koji je objavljen 2006.

Koliko vam vremena treba da napišete knjigu?

Spomenuti prvi roman napisala sam u pet mjeseci, ali su zatim slijedile konzultacije s dvoje književnika koji su bili recenzenti, pa s urednikom, dok mi je za ostale trebalo otprilike godinu dana, pa onda još godinu dana za korekcije i pronalaženje nakladnika i izdavača. I novca za izdavanje!

Čitajući vaše knjige uspoređivao sam ih s djelima Gorana Tribusona. Imate vrlo sličan izraz. Koliko su naši domaći a koliko strani pisci kriminalističkih romana imali utjecaja na vaš rad?

Dakle, i prije negoli sam počela pisati, a i dan danas, čitam domaće autore kriminalističkih romana. Zamišljajući glavnog inspektora, znala sam da ne želim da sliči niti jednom liku inspektora ili istražitelja iz pera domaćih autora, pa tako ni Čensu Roberta Naprte, niti Vidmaru pisca Hrvoje Kovačića, niti likovima u krimi romanima Pavla Pavličića, ili bilo kojeg drugoga. Usporednica s Goranom Tribusonom je laskava, jer Tribuson piše znalački. To nije ni čudo, jer iz njegovih intervjua proizlazi da je vrlo precizan u razradi likova i radnje, planski radi na fabuli, pa je njegov Banić ispao, po mojem sudu, realniji lik od recimo Čensa. No, niti jedan lik domaćeg inspektora nije me toliko osvojio da mu se približim, pa ako moram biti iskrena, onda sam uzor na neki način našla u liku inspektora Brunettia iz krimi romana Done Leon. Tako je moj inspektor Boris Magić normalan obiteljski čovjek, kojeg njegova punica baš i ne obožava, koji ima primjedbe na svoje šefove, ali to rijetko na glas kaže, pošten je i nepotkupljiv, i naravno, pametan! Od stranih autora naučila sam da sve osim žrtve i ubojice mora biti istinito. I postupak, pa medicinski uzroci smrti, društvena stvarnost, kriminološki aspekti odnosa žrtve i počinitelja itd, itd.

S obzirom na vaše iskustvo koje ste stekli na svom radnom mjestu, koliko vam je to pomoglo u spisateljskom radu?

Jako puno, jer mislim da u niti jednom mojem romanu nema kontradiktornosti, nelogičnosti, a s druge strane, karakteristike likova mogu kombinirati s onima koje sam imala prilike osobno upoznati ili čuti za njih. Osim toga, vjerojatno sam u svojem dugogodišnjem radu obradila preko tri tisuće kaznenih djela i isto toliko počinitelja, pa dijelom, kad pišem, razmišljam istovremeno i kao  da sam kriminalac, policajac, državni odvjetnik i sudac.

Jeste li ikada pohađali radionice kreativnog pisanja i što mislite o tom obliku usavršavanja? Je li to dobro za bilo koga tko želi pisati ili je ipak potrebno imati i „ono nešto“, nadarenost koju treba na takvim radionicama izbrusiti?

Sve što može pomoći piscu je dobro došlo ali, po meni, najznačajnije je da je pisac (ili budući pisac) stalno čita, knjige svih žanrova, i ne samo romane već svu literaturu. I sam analizira tekst, rečenice i misao, jer pritom sam u svojoj glavi nešto usvaja ili ga nešto inspirira, ili pak, sasvim obratno, dođe do zaključka da mu se takav tekst i pisanje ne sviđa. Često upravo najviše naučimo iz onoga što ne možemo prihvatiti kao mjerilo za sebe. Dakle, mislim da radionica ne može oblikovati pisca, ali, da, može mu pomoći da se oslobodi viška misli koje stavlja nekontrolirano na papir. I da iz njega iznjedri misaona čistoća. Nisam pohađala niti jednu radionicu pisanja, no meni je u pisanju jako pomogla analiza tekstova u knjizi Josipa Novakovića „Radionica pisanja fikcije“ i knjiga Diane Doubtfire „Kreativno pisanje“, te sve o pisanju što se moglo naći na internetu ili u kazivanju drugih književnika.

Recite nam ukratko svoje iskustvo izdavanja: koliko treba od prvog kontakta s nakladnikom do konačne realizacije knjige?

Moje iskustvo s nakladnicima, posebno velikim nakladnicima, je loše, kao i većini pisaca iz provincije. Imala sam nakladnika i izdavača samo za prvi roman, kod drugoga je bilo sufinanciranje, a trećeg i četvrtog samofinaciranje. Dakle, sve ovisi isključivo o tome tko financira izdavanje knjige. Svatko tko ima najmanje deset tisuća kuna može izdati knjigu od dvije stotine stranica u 500 primjeraka. Nakladnici uzmu tekst u razmatranje godinu ili dvije nakon što im tekst dostavite, što opet ne znači da će na kraju prihvatiti izdavanje. Otvoreno mogu reći da su me neki nakladnici odbili ni ne pročitavši tekstove romana, a neki su otvoreno rekli da nemaju novaca za izdavanje jer imaju druge prioritetne pisce krimića za koje mogu dobiti i potporu Ministarstva i otkup knjiga.

Jesu li neki dijelovi vašeg života ili života vaših bližnjih i prijatelja utkani u vaše knjige?

U mojim romanima sve je fikcija, iako ponekad djeluje kao stvarnost iz nečijeg života.  Često mi, naime, ljudi znaju reći da su neke događaje ili likove prepoznali, iako u romanima niti jedan lik nije stvaran, kao niti događaji.

Kakva su vaša iskustva s hrvatskih nakladnicima, izdavačima knjiga?

Već sam dijelom odgovorila na ovo pitanje. dakle, s nakladnicima koji bi otkupili rukopis nemam (osim kod prve knjige) pozitivna iskustva, a s izdavačima, kad sam sama financirala izdavanje, sve je išlo glatko. Ali, onda je problem distribucija knjige. Posebni je pak problem prodaja knjižnicama koje često čekaju da knjige dobiju putem otkupa Ministarstva kulture, ali kod toga dolazimo još do jednog problema a to je taj famozni otkup i potpora koje daje Ministarstvo kulture.

Obraćaju li vam se često vaši čitatelji? Što kažu?

Oni čitatelji koji vole krimiće stalno pitaju kad će izaći novi roman, pa, dakle, vjerujem da imam čitateljsku publiku.

Recite nam nekoliko riječi o svom načinu promocija knjiga. Planirate li ih unaprijed ili se prilagođavate trenutku?

Uvijek planiram i znam kako će izgledati. Kao i eventualno svaki drugi nastup pred čitateljskom publikom.

Hvala puno na ljubaznosti i spremnosti da odgovorite na naša pitanja.

Hvala vama na izraženom interesu.

Razgovor pripremio i vodio: Vedran Smolec